Kad sa samo deset godina zbog tudjih grehova moraš da napustiš krug dvojke i nadješ se u Kostolcu, rudarskoj varošici na Dunavu, nikako zbog toga ne možeš da budeš srećan. Drugačiji ljudi i mentalitet. Pitao sam se šta je sad ovo? Odgovor je jasan, jebiga, to je to. Srbija nije krug dvojke i ma koliko ovaj krug meni bio drag i imao svoje prednosti, život se u Srbiji uvek odvijao uglavnom van tog kruga, ma da neki uporno odbijaju to da shvate. Život mi je dao priliku da to vrlo rano razumem i koliko god ova spoznaja bila plaćena suzama jednog desetogodišnjaka, te koliko god mi tada zbog promene sredine i nekih drugih stvari koje nisu tema ovog teksta bilo teško, upravo je moj odlazak u Kostolac bio sudbonosan korak u pravcu mog sazrevanja. 

 

Trudiću se da ovaj tekst bude što manje suvoparan i dosadan, ali nemojte zameriti, tema je takva.  Odlučio sam se da objasnim pojam države, prava, ustava, kao i značaj funkcionisanja državnih organa, strogo poštovanje ustava, zakona i principa podele vlasti, nakon što sam pročitao dva sjajna teksta. Jedan je tekst mog dobrog druga Pedje Djurovića pod nazivom „Rekvijem za struku“ u kome on osnovano tvrdi da je naša država i društvo u ovakvom stanju zbog ćutanja struke i za to navodi niz primera. Drugi tekst je napisla Sofija Mandić, objavljen je na „Peščaniku“ i govori o odbacivanju zahteva za ispitivanje ustavnosti odluke o uvodjenju vanrednog stanja koju je kako sam razumeo doneo Ustavni sud.

 

 

Jedan moj prijatelj, čovek u ozbiljnim godinama, veoma uspešan i obrazovan reče mi pre par godina: „znaš druže nikad ne možeš učiniti dobro delo a da za njega ne budeš kažnjen“. Surovo, ali izgleda istinito. U mnogim životnim situacijama ova njegova krilatica prolazila mi je kroz glavu. 
Nemam pojma da li tako nešto ovih dana kroz glavu prolazi najboljem teniseru na svetu i našem najboljem sportisti svih vremena Novaku Djokoviću, ali ima puno pravo  da tako razmišlja.

 

 

 

Davno sam ga upoznao. Nismo bili prijatelji ni drugovi. Dešavalo se u životu da mi se neki ljudi primaknu, ali sam generalno vodio računa sa kim se družim.Voleo je da popije, a ja ne podnosim pijance. Bio je bahat i primitivan, a ja ne podnosim bahatost i primitivizam. Kao obrazovanog čoveka, uvažavao me. Požalio mi se jednog dana, da se prethodne večeri, onako pijan i smrdljiv, bez ideje da prethodno opera zube i istušira se, uvukao u bračni krevet i budio suprugu, koja je zaspala, želeći da zadovolji svoje seksualne potrebe. Do te večeri, ona je, verovatno iz straha od bahatog nasilnika, želje da sačuva mir u kući, ali i zbog osude sredine, pristajala na ovaj ponižavajući čin. Te večeri, ohrabrila se, prekipelo joj je. Samo je promrljala, boli me glava igraj se sam. Jer to što je on želeo, ne samo da nije vodjenje ljubavi, već nije ni seks. Bilo je to sebično zadovoljavanje njegovih animalnih poriva. Od te večeri počela je da mu se suprotstavlja u svakom smislu. Deca sazrela, dva dečaka, već momčići.Tražili su od nje da se razvede. Podržali su je roditelji, roddbina, čak i većina zajedničkih prijatelja. Podržao je, kako sam čuo i sud. Nasilnik je izbačen iz stana i njihovih života. Oni su dalje, koliko znam živeli, ako ne srećno, a ona bar mirno. Moj poznanik nastavio je da pije, luduje, bahati se… Umro je sa pedeset i nešto…

 

 

 

 

 

 

 

Samo dve večeri sam izašao na terasu i aplaudirao medicinskim radnicima. A onda sam shvatio da sam sebi izgledam kao debil i pošto ne volim taj osećaj, prestao sam.  Ne, ne zbog toga što ne poštujem medicinske radnike, naprotiv. Što si stariji shvataš da oko sebe imaš veoma mali broj pravih prijatelja.  A ja, kad pokušavam da ih nabrojim, ne trebaju mi ni svi prsti na jednoj ruci. Jedan od tih malobrojnih je baš lekar. Veliki i uspešan, možda najbolji. Ali neću da ga spomenem u ovom tekstu. Mimo njega, imam mnogo dobrih drugara, velikih lekara i čast mi je što sa njima nekad popijem kafu. Sve su to  ljudske gromade. 

 

Mnogi su razočarani petim oktobrom, tvrdeći da smo sami krivi što nam nikad nije svanuo šesti. Ne spadam u tu grupu ljudi, a pobornik sam teorije da ništa nije crno i belo. Slažem se, drugačije je moralo, a da li je moglo, nemam pojma... U svakom slučaju postoji jedna dobra tekovina ovog, za neke istorijskog datuma. Od petog oktobra poslednje godine prošlog veka, sve do 20. maja 2012. vlasti su se u Srbiji smenjivale na regularnim i poprilično korektnim izborima. Vlast je verovatno uvek imala malo veću minutažu u udarnim terminima na televiziji, ali se nikad nije dogodilo da gotovo ni jedan opozicioni lider ne može ni da priviri na javni servis koji plaćaju svi gradjani Srbije, ali ni na ostale televizije sa nacionalnom frekvencijom. I kako god bilo, nije  se u tom vremenu moglo ni zamisliti da se bilo koji političar koji je protiv vlasti, na taj naćin vredja, satanizuje, te da se protiv njega iznose najgore neistine bez i jednog jedinog dokaza. Nije se na izbornim mestima slikao glasački listić sa ličnom kartom i ova fotografija nosila povereniku mesnog odbora vladajuće stranke i nisu se na izborima od te dve hiljadite narednih dvanaest godina vidjali crni džipovi bez tablica... Nije se dogadjalo mnogo toga, što se dogadja poslednjih osam godina.

 

 

Možda je blam da kukam, jebiga moj pradeda Radomir je od svoje dvadesete do dvadeset sedme godine života bio u tri rata. Ali svako vreme ima svoju zajebanciju. 
Nezapamćena inflacija 93-će udarila je najviše na one koji nisu imali. Kako sam u tom trenutku bio student, bez dara i para za sitan šverc, jasno je da sam se borio za puko preživljavanje. Sirotinja uvek najviše najebe. 

 

Ne prihvatam da učestvujem u kolektivnoj lobotomiji. Ne treba mi informacija od predsednika države, koju mi šalje sa neke nacionalne frekvencije, kojom me obaveštava kako smo lideri u regionu i kako smo se sa Korona virusom borili i izborili mnogo bolje od najrazvijenijih država sveta.

 

 

 

Preuzeli smo kafanu, naša je, radimo šta hoćemo, izgovori Miki Rubiroza u filmu „Jagode u grlu“, priči o ekipi sredovečnih tipova, koji se sreću par decenija nakon što su se po okončanju srednje škole rastali i svako krenuo svojim putem. I koliko god da su se ovoj večeri radovali, nakon što su kočnice popustile usled ispijanja veće količine alkohola, na površinu su isplivali njihovi odavno nerazrešeni sukobi, zavist, pa čak i mržnja... Pijani, bahati, nenormalni, u jednom trenutku većina njih počinje da se prepušta animalnim instiktima, te njihovo ponašanje više liči na ponašanje životinja nego ljudi... Suština je da su preuzeli kafanu, ili ti splav, da rade šta god im padne na pamet... Na obali ostaju neki mladi, simpatični ljudi, koji ne mogu da veruju šta se dešava i šta ovi ljudi koji im mogu po godinama biti roditelji, rade.
Nisu samo ljudi u ovom filmu preuzeli kafanu i ne rade samo oni šta im se prohte. Dešava se to i u stvarnom životu.