ne nemoj mi prici

Sada daleke 81-ve godine, Gruja i ja, dva dečaka u ranom pubertetu, ubijajući dosadu letnjeg raspusta, rešili smo da odemo u bioskop „Slaviju“ i odgledamo „film za odrasle“. Za ove mladje, koji se ne sećaju, na mestu današnjeg parkinga na „Slaviji“, gde udarnici „Parking servisa“ danonoćno „paucima“ dovoze nepropisno parkirane automobile, nalazio se bioskop koji je nosio naziv trga na kome je sazidan. Na moju i sreću mojih vršnjaka ovaj bioskop je prikazivao „one“ filmove. Pa dobro, šta sad... Lako je današnjim dečacima u ranom pubertetu. Uzmu lepo telefon, na internet i eto ti. A nama je ovaj (i još po neki bioskop) bio hram kulture.

JANCA DJURA I JA

Pre nekoliko godina, smaram se, čekajući na neko sudjenje. Stiže poruka od mog kuma Igora koji je u tom momentu bio na privremenom radu u Irskoj. Tekst recimo glasi: „Kume nisam imao pojma da si kao klinac bio huligan i skidao državne zastave na Kališu“. Trebalo mi je dvadesetak sekundi da ukapiram odakle mu to saznanje. Jer kum Igor ne radi za policiju, a sve i da radi, toga nema o mom dosijeu. Ali i Janca je u to vreme bio u Irskoj, te je moj odgovor uz obavezni smajli glasio „drago mi je da se posećujete sa Jancom u dalekom svetu“. Bolje nek se druže izmedju sebe mislim se, znajući da su ti ostrvljani, pih bre... Odavno sam naučio onu krilaticu „Irac Irca u guzicu firca“, sad nemam pojma dal je stvarno tako, ali nek se moji drugovi drže na okupu...

DA LI NAM JE ZABRANJENO DA TUGUJEMO

Juče se navršilo tačno 77 godina od najmračnijeg, najsramnijeg i najtužnijeg dana u XX-tom veku. Da se prisetimo, 21. oktobar 1941. je dan kad je nemačka vojska streljala oko 3.000 stanovnika Kragujevca i okolnih sela, medju kojima je bilo 300 djaka kragujevačke gimnazije, a petnaestoro dece je bilo uzrasta od osam od petnaest godina.

Učili su nas o tome u školi, za vladavine, kako ga neki zovu „austrougarskog kaplara“, a za mene druga Tita. Posećivali smo više puta u osnovnoj pa i srednjoj školi „Šumarice“. Učili napamet, po mom skromnom mišljenju, pored Bojićeve „Plave grobnice“, najtužniju pesmu srpske poezije, Desankinu „Krvavu bajku“. Gledali filmove, čitali puno o tome, slušali retke preživele...

neobicno obicni ljudi

Olju i Todora poznajem nešto manje od trideset godina. Olja, Brankina drugarica iz mladosti, nije maštala o avionima i kamionima. Želela je čoveka sa kojim će provesti život, o nekome sa kim će da svije porodično gnezdo. I našli su se. Ona radnik u sudskoj administraciji, on majstor, umetnik stolarije. Nekako su sve radili malo pre nas. Nemanju su dobili na početku bombardovanja. Prvo dete a padaju bombe. Ono jes i Branka je zatrudnela negde u to vreme, ali nekako mi se čini da je lakše bilo jebati se u toku vazdušne opasnosti, nego čuvati prvo dete. Nisu kukaili, ni tada ni bilo kada, snalazili su se kako su znali i umeli, bežali sa bebom od mesec dana u sklonište...

NE JEBE NI LEP NI UPORAN NEGO KOMSIJA SA CETVRTOG

Ne sumnjam u izjave predsednika, te sam zato od sinoć mnogo zabrinut. Iznad četvrtog sprata, seks baš slabo, kaže on. Mora da je tako... Vidi on je najpametniji, najlepši, najvredniji, što bi reko Aca Regina „ti si mi bio u svemu naj naj naj...“, ili „svi mi drugi svoju tamu nude, a iz njega sija večni sjaj“.

Otvara se sad mnogo pitanja. Uvek sam se zalagao za socijalnu pravdu, a važan segment socijalne pravde je seksualna pravda. Zbog toga sam se obradovao onome da „ne jebe lep nego uporan“. Ne zato što ja nisam nikad bio lep, već zato što je lepota svojstvo sa kojim se čovek rodi, bez posebnih zasluga za to. Upornost je već nešto drugo. To već zavisi od svakog pojedinca, dakle ako si uporan uspećeš, ako se ne trudiš, ništa od uspeha. E, ali ova predsednikova tvrdnja od juče, poništava ovu krilaticu. Izgleda da ne jebe ni lep ni uporan, nego komšija sa četvrtog i ostalih nižih spratova.

PROSTITUTKE I STARLETE

Pre neki dan pojavila se objava u kojoj neka od “starleta” objašnjava kako ona nema nikakvu školu, ali eto uspela je u životu, za razliku od intelektualaca koji rade za neku sitnu lovu. Nisam citirao, nisam ni zapamtio ime te uvažene “starlete”. Ali to bi bila suština njene genijalne izjave. Prokomentarisao sam samo, da je sve stvar shvatanja uspeha i okrenuo glavu. Nakon toga, dva dana sam ignorisao ovu objavu koja se stalno vraćala, jer je to šerovalo više ljudi.

i dok tebe jure2

Čoveka sa bogatom tetkom upoznao sam krajem sada daleke 2000-te godine. Negde nakon čuvenog oktobra u kome je došlo do velike smene vlasti. Upoznao nas je zajednički prijatelj. Mlad, lep, duge čiste crne kose u crnoj kožnoj jakni. Na zidovima skromnog prostora u Lominoj ulici posteri Če Gevare. Formirao je tada svoju prvu partiju-Partiju Demokratske Levice. U prvih nekoliko susreta objasnio mi je da Slobu nije srušio DOS, već ljudi kojima je novac bitniji od ideologije. To su ti ljudi iz svih partija, rekao mi je tada. To su Slobini partijski drugovi povezani sa istim takvim ljudima iz drugih partija. Vode računa samo o ličnom interesu. To ti je, reče mi tada simpatični mladi čovek, tumor društva moj Braco. Bio mi je drag. Verovao sam da smo slični. Ali, već deset godina znam da to nismo. Ili da bar u zadnjih deset godina nismo.

izvor sokobanjske moravice

Manje od jednog kilometra deli kuću iz koje potičem, u kojoj je 1939-te rodjen moj sada na žalost pokojni otac od izvora Moravice. Bez obzira na činjenicu što sam rodjen u „krugu dvojke“, čitav letnji raspust provodio sam u podnožju Device u selu Vrelo, dvanaest kilometara udaljenog od Sokobanje. Kad danas razmislim o tome, ova činjenica je verovatno od presudnog značaja za moj kasniji razvoj. Važno je shvatiti da je Srbija nešto mnogo drugačije od samog centra Beograda. U svakom smislu.

prica o pokojnom teci

Vrelo julsko veče, sada već daleke 2006-te. Slučajno menjajući kanale „natrčim“ na izveštaj sa nekog koncerta klasične muzike na „Kolarcu“ u trećem dnevniku. Kaže lik za nekog pijanistu „njegova muzika je prepuna instančane senzibilnosti“. Šta reče čovek jebote?