NE IZLAZIM NA BALKONE, NE POZDRAVLJAM ŠAMPIONE

Samo dve večeri sam izašao na terasu i aplaudirao medicinskim radnicima. A onda sam shvatio da sam sebi izgledam kao debil i pošto ne volim taj osećaj, prestao sam.  Ne, ne zbog toga što ne poštujem medicinske radnike, naprotiv. Što si stariji shvataš da oko sebe imaš veoma mali broj pravih prijatelja.  A ja, kad pokušavam da ih nabrojim, ne trebaju mi ni svi prsti na jednoj ruci. Jedan od tih malobrojnih je baš lekar. Veliki i uspešan, možda najbolji. Ali neću da ga spomenem u ovom tekstu. Mimo njega, imam mnogo dobrih drugara, velikih lekara i čast mi je što sa njima nekad popijem kafu. Sve su to  ljudske gromade. 

Zavidim im. Trebalo je da postanem lekar, onda bi bar znao da sam uvek na pravoj strani. Mnogi su otišli. Razumem ih. Nisu oni otišli samo zbog lične koristi, zbog svojih ličnih prihoda. To su entuzijasti, koji u čuvenim svetskim bolnicama imaju sjajne uslove za rad. Tamo na pravi način mogu da pomognu pacijentima. Postaju veliki vračevi medicine koji najsavremenijim medicinskim uredjajima zaustave čoveku život na recimo sat vremena, promene mu organe i opet ga ožive. Čuda prave, spajaju nemoguće, spasavaju i produžavaju živote. 
A mi smo krivi što su ovde na vlast došli direktori ili direktorke, partijski kadrovi kojima oni moraju da objašnjavaju zašto je medicinskoj sestri na njihovom odeljenju, recimo infektivne klinike, potrebno da ima i levu i desnu rukavicu. I onda recimo neka direktorka, kako reče Siniša Kovačević, partijska poleguša kaže: nema, štedite, umete valjda da se štitite. I nemoj da bi neko rekao da ovde nema onoga čega nema, te da to čuju zlonamerni novinari sa N1, to su glavni neprijatelji države, jer država to je naš predsednik. Pre njega nije bilo ničeg i posle njega neće biti ničeg.  Te onda taj časni doktor, štiti svoje osoblje donacijama svojih prijatelja privatnika. Moli svog komšiju ili kuma koji ima privatnu firmu da mu „završi“ dve kutije rukavica, kako bi sestre na njegovom odeljenju imale obe rukavice, kad obolelom od neke zarazne bolesti vade krv ili daju infuziju. 
I dok se dovijaju i mukotrpno rade, mi  pričamo o tome kako oni samo misle kome će da uzmu pare ili traže neku protivuslugu, a sirotinju puštaju da umre. Pričali smo najgore priče. Možda su neke i istinite, u svakom žitu ima kukolja, svuda postoje loši ljudi, ali ogromna većina njih pošteno radi svoj posao. Ali mi smo hteli državu u kojoj će hram Svetog Save imati podno grejanje, a bolnice ličiti na štale. I ja ponekad odem u crkvu, ali ne razumem za šta u bilo kom hramu služi podno grejanje?  Volim da obilazim manastire jer oni su kulturno-istorijsko nasledje ovog naroda. Ali, valjda su medicinske ustanove mnogo preče od bilo kog verskog objekta.
Mi smo hteli sistem u kome će diplomirani pravnik koji nikad nigde nije radio, objašnjavati lekarima kako se upotrebljava respirator, samo zato što je predsednik pa mu se eto može, kao da je te iste respiratore platio iz svog džepa, a ne da oni pripadaju svim gradjanima ove napaćene zemlje, jer su ih oni i platili.  Hteli smo i da nam „estradne zvezde“ objašnjavaju da su vakcine štetne. Mnogi su imali i imaju stav da oni koji se školuju dve decenije da bi nas lečili, žrtvujući dobar komad svoje mladosti zbog medicine, a kasnije i dobar deo svog privatnog života da bi uvek bili na usluzi pacijenata, zapravo predstavljaju neznalice i da treba da slušamo laike, starlete, medijske magnate, koji eto imaju priliku da se proseravaju samo zbog toga što su se u vremenu u kome živimo snašli i postali finansijski moćni. Zbog toga razumem sve one koji su otišli.
Ali baš zbog toga, još više poštujem one koji su ostali, a nisu partijski kadrovi i ne sole narodu pamet koje su ključne dve nedelje. Poštujem one koji su ostali, a nisu se „ugradjivali“ na tenderima za nabavku više miliona vakcina protiv „svinjskog“ gripa, a kad je država te vakcine kupila, vakcinisali samo dva posto gradjana Srbije, a ostalo bacili.
I sve to divno medicinsko soblje po bolnicama zna. Radi, ćuti i trpi. Neko je odlučio da ostane jer ne želi da ostavi stare roditelje, neko zbog porodice, prijatelja... Ali, svi su oni svesni da i ovaj narod neko mora da leči i da o njemu brine. I zato su ostali. A svi do jednog su mogli da odu, da imaju mnogo veće plate i mnogo, mnogo bolje uslove rada.
Pre skoro sedamnaest godina, u večernjim časovima prvog dana sepetembra 2003-će godine, rodio se moj Boki. Da li greškom ginekologa ili Božjom voljom, bio je u kritičnom stanju. U prvom satu svog života našao se na intenzivnoj nezi Instituta za majku i dete. Dve nedelje su ga lečili i negovali. Bogu hvala, sve se završilo srećno. Neću spomenuti ni jedno jedino ime, jer znam da oni to ne bi želeli, a bojim se da bi neko mogao imati i problem ako ga spomenem. Ali, za tih četrnaest dana niko mi nikad nije tražio nikakav novac, niti bilo kakvu protivuslugu. Sa mnogima sam postao i ostao drugar. Pomagao se i sad se pomažem. Medjutim, niko nikad nije imao nameru da se okoristi ili da me iskoristi. Divni ljudi, od kojih sam za te dve nedelje dobio samo toplinu, razumevanje i živog i zdravog sina. 
I takvi su bili i biće prema svima. A mi smo ih pljuvali i pričali da su korumpirani. Dozvolili smo da recimo direktor „Srbijagasa“, preduzeća koje samo pravi gubitke ima najmanje osam puta veću platu od lekara specijaliste ili dvadeset puta veću platu od medecinske sestre. A opet samo zato što pripada sekti od koje ne umemo da se otresemo trideset godina. 
A oni su ipak ostali tu i leče nas kako znaju i umeju. Za uzvrat, medicinske sestre dobijaju platu, malo veću od socijalne pomoći, a lekari specijalisti, platu manju od načelnika u bilo kom ministarstvu.
I zbog toga neću da aplaudiram. Deluje mi kao da ih podjebavam, a oni to svakako nisu zaslužili...