Kad ti ukradu državu a institucije postoje samo na papiru i služe samo jednom čoveku, kad zbog toga pokradu glasove, kako bi država i dalje bila njihova, kad zbog toga dovedu više desetina hiljada birača iz druge države, ili drugih gradova, kad prisvoje medije preko kojih ti objašnjavaju da je uprkos zakonu potpuno legitimno da imaš dva prebivališta, te da ministri druge države mogu da glasaju baš tamo gde kradljivcima naše države i grada to odgovara, kad policija hapsi one koji protiv lopovluka dižu svoj glas, a okreće glavu od lopova i huligana, kad predsednik države sa kradljivcem doktorata ismeva građane pevušeći “četri godine bola i tuge”, zaboravljajući da je baš ova godina, godina najveće tuge i tragedije Srbije u mirnodopskim uslovima, onda miran, nenasilan, gandijevski otpor postaje ne samo naše pravo već i naša obaveza.

 

Bez obzira što smo svi koji smo Mariniki slali poruke podrške i razumevanja, ali pre svega molbe da prekine štrajk glađu i ugrožavanje sopstvenog zdravlja, a bojim se i života, moramo svima objasniti baš ono što na početku teksta stoji.

 

Punih šest godina nepodgovaran ni od koga, pri čistoj svesti i zdravom razumu, najčešće protiv svojih ličnih interesa, ali i protiv interesa moje porodice, borim se da ovo zlo skinemo sa vlasti, napravimo pravnu državu, sistem i uređeno društvo, što ovom slavnom narodu pripada, ali što isto tako dugujemo i našoj deci.

Kada je pre više godina počeo protest “Stop krvavim košuljama”, nisam učestvovao u političkom životu, nisam pripadao ni jednoj političkoj partiji, nisam poznavao Borka Stefanovića. Ipak, odmah sam se priključio protestu. Iz jednog jedinog razloga-nisam želeo da živim u državi u kojoj bilo kom građaninu može biti naneta teška telesna povreda (a kao advokat imam ubeđenje da se u konkretnom slučaju radilo o ubistvu u pokušaju), samo zbog toga što iznosi politički stav koji je u suprotnosti sa stavom vladajuće stranke.

Ustala je Srbija. Izdigla se iz pepela. Komšije sa zapadnog balkana pucaju od ljubomore, evropski parlament svestan da smo ih prestigli. Kristofer Hil na vezi sa Bajdenom, operativci svih tajnih službi velikih svetskih sila zbunjeno se češaju po potiljku. Ne može nam niko ništa jači smo od sudbine, jer Banka Poštanka štedionica u Karavukovu je otvorila bankomat, koji će, evo kroz suze radosnice vam pišem, raditi 24 sata dnevno.

 

Mnogo je lep Vračar. Znaš onu radnjicu na uglu Tomaša Ježa i Mileševske? Sad je tu Lebovski, meni je tamo zabranjen ulaz zbog kilograma, ali to je  neka sasvim druga priča...

Nemam pojma dal sam vam nekad rekao, moja tašta nosi sliku svog šporeta u novčaniku, ali kog, to je pitanje, pa dobro ne baš od milion dolara, nego od recimo hiljadu torti. Baš o tome sam hteo da vam nešto kažem.