KAD VOZOVI UTIHNU

 

Nisam ljubitelj Severininih pesama, iskreno mnogo više volim njene filmove. Ali u sredu sam se setio neke njene pesme u kojoj tvrdi da je videla grad bez ljudi. Profesor Aca je jedan super lik, ali često daje pogrešne ideje, izgleda da je omatorio pa me zove na pogrešna mesta. Umesto da tog kišnog popodneva ostanemo kući i gledamo Severinin film (ne zajedno daleko bilo, već svako sa svojom gospođom) i tako pokušamo da dođemo do neke ideje koja bi našim lepšim i boljim polovinama ulepšala živote, Aca me zvao na novu beogradsku železničku stanicu da snimamo tribinu.

 

Rešili smo da prvo obiđemo mesto gde je nekad bila stanica, a sada sa ponosom na jajetu čuči Stefan Nemanja, te pored obale Save koja kako Saša Lošić davno reče, tiho teče, niče grad sagrađen na našem zemljištu datom stranim investitorima. E sad, da bi dakle strani investitori na poklonjenom zemljištu sagradili grad, te da bi se udostojili da prihvate poklon, uslov je bio izmeštanje železničke i autobuske stanice, ali i rušenje starog savskog mosta, koji je u jesen 44-te od fašista spasio Milutin Zarić. Volim ja kad se gradi, nemoj da neko pomisli da sad teram mak na konac i samo nešto gunđam, što istini za volju sve više priliči mojim godinama, samo nekako mi se čini da pre nego što se gradi i rasteraju, kako ono reče predsednik, a parafrazira sjajni Kesić, pacovi, zmije i narkomani, prvo bi ljudima trebalo obezbediti infrastrukturu, u prevodu glavnom gradu sačuvati železničku stanicu kakva dolikuje evropskoj metropoli. Naravno, nikako ne treba rušiti mostove, uvek sam uz one koji mostove prave, a protiv onih koji ih ruše.

I vidiš zbog svega toga sam veliki protivnik projekta Beograd na vodi. Jer zbog tog projekta zapravo smo dobili Beograd bez železničke i autobuske stanice, a ovi što vole da mostove ruše, uporno se trude da Beograd ostane i bez mosta koji je sačuvao spomenuti Milutin Zarić. Dakle i obe stanice, ali i spomenuti most jako smetaju investotorima koji su se eto udostojili da prime velikodušni poklon, izgrade zgrade u kojima kvadrat stana košta kolko oćeš hiljada evra. Ni predsednik ni ja nemamo para za stan u Beogradu na vodi. Mislim on tako kaže, sad on je čovek koji voli istinu i samo nju izgovara, pa aj da mu verujemo. Nemam para ni ja kao i najveći broj mojih sugrađana. Samo, srećom osećaj za estetiku predsednikov i moj se baš razlikuju. Odavno je meni ružno sve ono za šta on tvrdi da je lepo. Tako ti je to, nismo rođeni da se razumemo sa svima. Malo je veći problem kad je taj što ga ne razumeš predsednik države i prisvoji sva ovlašćenja koja mu zakonom ne pripadaju, ali to je već druga tema. Kažem srećom razlikuju nam se ukusi za estetiku. Jer ko bi voleo da ima isti ukus sa čovekom koji je pre neko veče u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji izbedačio Hanibala Lektora, čineći ga bednim amaterom. Ali, ne bih dalje o tome, pisali su o tome mnogo pametniji ljudi od mene. Nisam ja gadljiv čovek, samo ne želim da kvarim ugođaj i hoću da i dalje uživam u ćevapima od svinjskog mesa, naročito kad ih na roštilju peče moj prijatelj Deki.

Da se vratimo na nekadašnju i sadašnju beogradsku železničku stanicu. Popločan savski trg deluje sablasno. Za tih pola sata koliko smo bili tamo, prošlo je par migranata i isto toliko komunalnih policajaca koji su nas sumnjivo gledali, u fazonu ko su ovi ljudi, ovde niko ne dolazi... Ogromno zdanje nekadašnje glavne železničke stanice deluje impozantno ali avetinjski. Otišli smo odatle na sadašnju glavnu beogradsku železničku stanicu. Bolje da nismo. Šipovi od armature, đubre, otpadne vode, prljavština, mogućnost ozbiljne zaraze... Dva taksi automobila koji čekaju nemam pojma koga jer nisam video ljude. Dakle za razliku od Severine koja je videla grad bez ljudi, mi smo videli stanicu bez vozova i putnika. Sa betonske konstrukcije jasno se vide kule u Beogradu na vodi. Podela je sjajna. Stranim investitorima zemljište za gradnju velelepnih zgrada u kojima je kvadrat stana astronomski visok, a građanima prestonice deponija na nečemu što bi trebala biti železnička stanica. Voleo bih da mi neko snimi putnika koji iz bilo koje evropske prestonice stigne na Prokop i ugleda deponiju. Naravno, do Prokopa voze dve namenske autobuske linije, ali veoma retko idu. Nismo videli ni jedan gradski autobus. Zapravo nismo videli ništa osim nezavršene građevine, prepune prljave vode i đubreta.

A vidiš, na staru železničku stanicu ljudi su mogli da dođu čime god su hteli iz svih krajeva grada. Na Prokop se može stići samo sopstvenim prevozom i taksijem.

Bojim se da će beograđane snaći sudbina fudbalera iz Sokobanje i okoline. Ovu anegdotu ispričao mi je moj dobar drug iz Minićeva, sela koje se nalazi između Knjaževca i Zaječara. Kaže mi pre više od 30 godina moj drug iz Minićeva ovako: znaš kad god igramo sa nekom ekipom iz okoline tvoje Sokobanje, mi zakažemo termin kad prolazi najviše vozova, jer teren nam je pored pruge. I kad god prođe voz ovi tvoji banjci gledaju u čudu, dive se lokomotivi i vagonima, a mi im damo gol i tako ih napunimo.

Istinitost priče potvrđuje mi moj prijatelj Deki koji je sa ponosom branio boje Blendije: „jes majkemuga tako je bilo svaki put kad odemo u Minićevo“.

Da, Sokobanja nikad nije imala prugu, pa su članovi njihovih fudbalskih ekipa sa divljenjem gledali vozove. Ne kažem da će se isto dogoditi i fudbalerima Zvezde i Partizana (oni u Evropi primaju golove i bez vozova) ali će se Beograd uželeti vozova to je sigurno.

I vidiš baš zbog toga sve i kad bih imao para ne bih kupio stan u Beogradu na vodi. Ovaj projekat doneo je profit stranim i domaćim investitorima o kojima ne bih sada. Beograđani su ostali bez železničke stanice i još mnogo toga. A ja nikad ne bih želeo da živim na mestu koje je da bi bilo sagrađeno, „običnim“ ljudima oduzelo ono što im je osnovna potreba. Na moju žalost, mnogi pripadnici današnje kvazi elite ne dele moje mišljenje.

Ali, tako je odlučio čovek koji voli da mostore ruši. Opet, verovatno zbog toga što je u ovom gradu više puta gubio od mog druga koji voli da mostove gradi...