ZOKI JUNAK TEŠKIH DANA

U danima potpunog moralnog posrnuća u ovoj zemlji bez države, priznajem, na trenutak izgubio sam želju da bilo šta pišem. Dođu dani kad mi se o svemu ćuti. Jer šta reći na to da palma (malo slovo nije greška) ide od televizije do televizije sa nacionalnom frekvencijom i preti svedocima i na najniži mogući način vređa sve one koji rade na otkrivanju njegovih nedela? Još su mi gori „voditelji“ koji se izveštačeno ali gromoglasno smeju njegovim ogavnim opaskama. Da li je moguće da je toliko važan stan u Beogradu na vodi?

 

Kad bolje razmislim tu i nema šta pametno da se kaže. Napraviću izuzetak od pravila da u svojim kolumnama ne govorim o konkretnim sudskim predmetima jer u njima ne učestvujem. Ovakvim ponašanjem palma (malo slovo opet nije greška) svakako ostvaruje bar jedan razlog zbog koga bi morao biti u pritvoru. Preteći preko nacionalnih frekvencija da će pronaći svakog svedoka, zapravo vrši direktni uticaj na njih. Da za njega važe zakoni, odavno ne bi bio u mogućnosti da ovo čini, a sud bi mu na predlog tužilaštva odredio pritvor zbog mogućnosti uticaja na svedoke. Uveren sam da u ovom slučaju stoje i neki drugi razlozi za pritvor, ali to nije tema ovog teksta.Rećiću samo da u Srbiji zakoni važe za „obične“ ljude. Ovi drugi su van zakona i očigledno mogu da rade šta god hoće. Pred kamerama, ili bez njih, njima je sve jedno.

Šta pisati u zemlji u kojoj jedan čovek koji je na sebe preuzeo sva ovlašćenja, ama baš svih državnih organa odluči da podmiti građane da bi se vakcinisali. Moj uvaženi kolega Boža Prelević nazvao je ovu pojavu u nekom javnom nastupu pravim imenom. Ovde ću reći samo da zaista ne mogu da razumem ljude koji se vakcinišu zbog novca. Oni koji veruju da će vakcinacijom sačuvati zdravlje treba da se vakcinišu, bez ikakvog dodatnog motiva. Oni pak koji ne veruju u vakcine i koji čak smatraju da će time ugroziti svoje zdravlje, ne treba da se vakcinišu i time po svom mišljenju ugrožavaju svoje zdravlje zbog 20 litara bezolovnog benzina, 6 kilograma mesa, ili jednog osrednjeg mesečnog računa za struju.

Pritisnut ovakvim mislima, bez ikakve ideje da nešto pišem, otišao sam prošle nedelje sa dobrim ljudima iz Pokreta za Preokret u Kraljevo. Naša sjajna ekipa lepo nas je dočekala. Ali nije tema ove kolumne činjenica da Preokret postoje sve jači. O tome se svi više čuje. Tema je Zoki. Zapravo, kad god sam u depresiji zbog tema koje sam naveo na početku teksta neka nevidljiva sila mi pošalje znak da ima smisla i da se vredi boriti.

Zoki je čovek koji je dobro zagazio u sedmu deceniju. Predsednik je udruženja obolelih od cerebralne paralize u Kraljevu. U skromnim prostorijama, gotovo bez ikakvih sredstava Zoki se bori za ljude kojima je pomoć najpotrebnija. Kažem bez sredstava, jer kako nam reče, od grada Kraljeva 5 godina nisu dobili ni jedan jedini dinar. Kažu mi dobri ljudi iz Kraljeva da je vladajuća napredna stranka otvorila pikado klub koji je dobio novac. Oboleli od cerebralne paralize nisu. Zoki kaže da su ranije podnosili zahteve, ali „Mica ubica“ sa šaltera uvek utvrdi da im fali jedan papir. Baš šmekerski. Da je sreće, poslali bi ovim ljudima koji su zaista u teškoj muci, nekog pravnika da im pripremi dokumentaciju. Ali ne, oni jedva čekaju da im odbiju zahtev. A mi, reče Zoki Janku, nećemo nikog da molimo. Znate ceo život nekog molim, molim drugare da me ubace u ekipu da igramo fudbal, molim devojku za ples. I ja sam u nekom stepenu invalid, reče Zoki. Neću da molim za pare. Inače, novac koji bi ovom odruženju mesečno nešto značio i pokrio im osnovne troškove, manji je od minimalne zarade u Srbiji. Ovaj problem ne treba da rešava Zoki, već država sistemski. Ali za tako nešto potrebno je da postoji država, koju mi nemamo. Mi imamo vlast u kojoj verovatno jedan ručag gradonačelnika Kraljeva koji se preziva na slovo Terzić, košta više nego što je njima potrebno da pokriju mesečne troškove.

Uprkos tome, Zoki nije kukao. Zoki je nasmejan, ljubazan i dobro raspoložen. Gradski oci u Kraljevu za razliku od Zokija jesu kukali, kažu da su im male plate. I nekako su to rešili, podigli su ih sami sebi. Muka međutim nikad ne ide sama. Kafane nisu radile, tako da su morali da se kriju dok su trošili novac za “reprezentaciju”. Nemam pojma da li su se krili i od Zokija. Trebalo bi, ali može biti da nisu, jer da bi se od nekog sakrio treba da znaš za sram i stid.

Ljudi iz Preokreta, Janko ili ja nemamo potrebe da se od Zokija krijemo.

Zoki je od prošle nedelje moj drug i može da me pozove kad god mu zatrebam. A zvaću i ja njega. Često želim da se čujem sa ljudskom gromadom.

I eto, sve mi se čini da sam prošao bolje od likova sa početka teksta. Neko će to razumeti, neko neće.

Htedoh reći, jebo stan u Beogradu na vodi ako ne smem ljude da pogledam u oči...