Na dan godišnjice ubistva Džona Lenona, za koga bi nazovi poslanici u onome što bi se trebalo zvati skupština, a zapravo je tužni cirkus (kad bi znali ko je Lenon) definitivno sa sigurnošću tvrdili da ga je ubio glavom i bradom Dragan Đilas, iste godine nakon što je u kliničkom centru u Ljubljani isključio aparate koji su održavali u životu druga Tita, koji bi, da Điki nije izvukao strujni kabl aparata iz štekera i dan danas bio živ i vodio nas u srećnu budućnost, nisam imao baš sjajno popodne. To su oni dani, ili bar delovi dana kad je bolje da ne izađeš iz kuće.
Ne bi trebalo da pišem o tome, jer realno ko želi da ga zastupa advokat koga dva puta na identičan način izdžepare u troli za samo šest meseci? Ali kako ja odavno ne vodim baš mnogo računa o ličnim interesima, od par događaja eto priče. Dakle u dolasku na on-line tribinu (sad se to tako popularno zove) srećni dobitnik je zbog svoje spretnosti, a moje smotanosti i zanesenosti, nagrađen sa par hiljada dinara, a ja sa ponosom konstatovao da se nisam obrukao u doba pandemije, jer mi novčanik nije bio prazan. Tako pogubljen sam, dok je profesor Aca pokušavao da obezbedi sve tehničke uslove za održavanje tribine, panično pokušavao da dozovem nekog od mobilnih operatera u svojoj banci (nemam ja banku, nego samo račun) i blokiram karticu, ali je ljubazan ženski glas ponavljao da će se operater javiti za manje od dva minuta, što me navelo da čekam pola sata, dok nisam odustao. Dragocenih pola sata mi je oduzeo džeparoš, tako da nisam uspeo da se pripremim za tribinu. Možda su me naprednjaci namerno tipovali, da me dekoncentrišu? Mož da bidne al ne mora da znači, mislim oće oni da džepare, ko će ga znati...
Tako dekoncentrisan krenem sa Acom da vodim tribinu, razgovaram preko video aplikacije sa dobrim ljudima iz Pokreta za Preokret, Novi sad, Kraljevo, Niš... Uspeo sam samo da izvalim da očigledno Novosađani i Nišlije imaju mnogo više sreće od Beograđana, jer oni imaju Sašku i Irenu, a moji sugrađani gledaju Acu i mene, što realno i nije neki estetski doživljaj. Nisam u svom stilu odreagovao na tvrdnju mog druga Mikice iz Kraljeva koji je duhovito saopštio da je Pokret za Preokret iz Kraljeva utvrdio da Beograd ima Vesića a Kraljevo Terzića. Nisam dakle tom prilikom konstatovao da Terzić verovatno ne kuka za Đilasom kao naš Vesić... Čuj mene naš, daleko bilo...
Izguram nekako tribinu, otrpim Ljilju i Stevana koji konstatuju da smo Aca i ja Lolek i Bolek. Ko je Lolek, a ko Bolek, pita ih Aca, dok ja uzimam jaknu i samo hoću da se dovučem do kuće, razmišljajući da li džeparoši bez pina mogu da dignu lovu... Zar je bitno ko je ko nastavljaju Stevan i Ljilja da nas zezaju.
Idem kroz mračni hodnik, sapletem se o pocepani linoleum (postavljen verovatno one godine kad je Lajka uginula u kosmosu) padnem na kolena, udarim glavom u nekakav sto koji tu stoji od onog dana kad je Điki u Ljubljani isključio Brozu aparate i poginem... Zezam se, nisam poginuo, logično, sve drugo je istina... Prošao sam sa baš lepim masnicama na kolenima.
Umoran ulazim u kuću, Branka mi sa osmehom kaže „e gledala sam tribinu, Aca i ti ste kao Lolek i Bolek“. Ko je Lolek a ko Bolek, pitam, kaže, zar je bitno jebote...i umire od smeha. To sam čuo pre pola sata, kažem joj dok skidam farmerke sa namerom da utrčim pod tuš, Branka gleda u moja kolena i kaže: „ok što deliš lovu po troli, nego esi ti mene u ovim godinama počeo da varaš sa muškarcima, ja drugo objašnjenje za tvoja kolena nemam“ ? Prva pomisao mi je bila da joj priznam, jer ko bi normalan poverovao šta se dogodilo u mračnom hodniku, a onda pomislih, pa samo ona i može da poveruje, ceo punoletni život je provela samnom... Ispričam joj i nakon toplog tuša sednem u fotelju, veoma zadovoljan...
Koliko god malera bilo, znam da sam na pravoj strani i da radim prave stvari sa pravim ljudima. Jer, zamisli da sam Krle, koji je definitivno bio član grupe sa pogrešnim nazivom. Za razliku od ostalih, on nikom ne bi smeo biti idol, ali čujem da su to ostali članovi iz grupe još tada provalili... Krle,lik koji je probio dno i po nalogu nemam pojma koga, pljunuo čoveka koji je imao tragediju koju niko normalan ne može da poželi ni najgorem neprijatelju...
Ili da mi nadimak bude Palma i onda uveravam ljude da nas Evropska unija neće, jer smo ekonomski tigar, dok isti čovek nesrećnoj ženi u kilometarskoj koloni gladnih kaže „dve hiljade za gospođu“... Ili da sam Lav Pajkić koji... koji je Lav Pajkić, ne moram ništa dodati...
Ko god da je od Ace i mene Lolek ili Bolek, nije bitno. Jer za razliku od lažnog idola, lažne palme i lava koji to nikad neće biti, Lolek i Bolek su uvek na pravoj strani...
A u ovom životu, meni je, kao i ljudima sa kojima delim dobro i zlo u ovoj borbi, samo to bitno... da smo na pravoj strani.