ŠTA ĆE POPADIĆ NA PLAFONU MOJE KANCELARIJE?

Ovo je sigurno najbizarniji tekst koji sam napisao. Ali je i situacija koja me je dovela do toga da sednem za tastaturu veoma bizarna, a da ja za to nisam ni malo kriv. Samo, pre nego što čitalac krene sa osuđivanjem i lepljenje etiketa autoru teksta da je poremećen, lud, bezosećajan, neka dobro razmisli da li je tako, ili zapravo ovo što ću napisati predstavlja zvono za uzbunu , signal da je sve otišlo u Hondurac, kako je to govorio dobri Đole, a humor u tekstu u jednom užasnom događaju zapravo predstavlja  odbrambeni mehanizam. Neka svako donese svoj zaključak, a ja ću da pišem šta ja hoću, bar na to imam pravo.

 

Komšija Popadić i ja bili smo komšije i poznanici. Nakon razvoda živeo je sam. Pričao mi je da ima decu, unučiće... Živeo je iznad mog stana u kome mi je kancelarija, pokušavao da ne smeta, što mu nije bilo teško, s obzirom na činjenicu da advokati u svojim kancelarijama ne provode mnogo vremena. Pristojan čovek, sa kojim sam delio neke slične životne, a na kraju se pokazalo i političke vrednosti. Ozbiljno je zagazio u devetu deceniju života.

Pre oko dve nedelje dobio sam poruku od Đoleta, mog mladog komšije iz zgrade, koji tu  živi sa porodicom a član porodice je i njegov sin koji je još beba. Bio sam van Srbije desetak dana.

„Braco zgrada užasno smrdi, Popadić je umro, šest dana je bio mrtav u stanu, počeo je da se raspada, bio je užas, moramo da dezinfikujemo zgradu“, glasila je Đoletova poruka.

Čovek je umro, šest dana bio u stanu i počeo da se raspada. Službe su intervenisale tek nakon što su komšije zvale... Zgrada je dezinfikovana i namirisana. Na umrlici zalepljenoj na ulazu u zgradu gomila ožalošćenih. Sto posto, pomislio sam ironično, ulazeći u kancelariju nakon što je sve dezinfikovano i namirisano. Iz moje inače uredne i mirisne kancelarije širio se ovog puta neprijatan miris. Da, on je bio iznad mene. Pokušao sam da provetrim, ali to ne ide tako lako.

Juče svrate do kancelarije Sale i Duca, moji drugari, spremali smo se za neko suđenje. Neprijatan miris u kancelariji i dalje se osećao. Prepričavam im šta se događalo. Duca baci pogled na plafon I kaže, ej pa tebi je taj Popadić malo procurio ovde. Zaista na plafonu moje kancelarije baš iznad radnog stola nalazila se grozna fleka. Meni je verovatno još odvratnija jer znam odakle potiče.

Kupio sam danas nekakvo sredstvo “Savo”, objašnjavao sam svima da smo Sava i ja neutralisali fleku. Ali Sava je samo sredstvo, Popadić samo fleka, a od živih ljudi prisutan sam bio samo ja.

Jak miris varikine savladao je miris mog uvaženog komšije Popadića.

Neka mi bog oprosti što se zajebavam na račun svog pokojnog poznanika. Neka počiva u miru. Ali dokle smo mi to došli? Na umrlici ožalošćeno desetak ljudi.

Ožalošćeni do mojega… Niko se nije setio da vidi šta je sa njim. Da ga obiđe, pozove… Reagovali su tek kad je smrdeo ceo kraj a Popadić bio na plafonu iznad mog radnog stola. Niko a posebno ovaj pristojni čovek nije zaslužio takav kraj.

Možda sam uvrnut jer jedan užasan događaj prepričavam na ovakav način. Ali bojim se da smo mi otišli u nepovratnom smeru i da je u ovom slučaju mnogo ludih i krivih, ali to svakako nisam ja…