POŽAR U BOGOSOVOJ GARSONJERI

 

U poslednjih par godina često govorim da je Boki jedina osoba na planeti koju smem da zezam, a da zbog toga ne trpim posledice. Ali to je samo delimično tačno. Volim nekad da zezam Branku, ali to je obostrano. Nikad to nije podjebavanje, cinizam, ili ruganje, to nije moj stil. Prosto volim da se zezam na svoj ili na račun sebi dragih ljudi. U tom zezanju često kažem Branki da sam joj mnogo puta do sada spasio život. Ovo „mnogo puta“ je moja slobodna forma. Ali jednom stvaro jesam. Ima od tada tridesetak godina...

 

Seks je važna, a meni i Branki i omiljena aktivnost, ali od starta su tu neki problemi koji te prate i kroz život se samo modifikuju. Prvo moraš da se skloniš od roditelja, a kasnije od dece. Komplikovano je, ali jbg…

Bogos i Mami dva moja prijatelja iz Sokobanje, možda su dve najkvalitetnije osobe sa kojima sam se družio u vreme studija. Stanovali smo sva trojica na par stotina metara udaljenosti. Bogos je imao iznajmljenu ne baš komfornu garsonjeru, više je to bila soba, sa nekim zajedničkim kupatilom u prastaroj zgradi u donjem delu Kapetan Mišine, na jedva dvesta metara od moje zgrade u Dušanovoj. Mami je bio u Strahinića Bana. Da me ubiješ nema šanse da se setim da li je bila 91-va ili druga ali još se slavio dan republike 29. novembar. Bogos i Mami otišli su u Sokobanju preko praznika. Tražio sam Bogosu ključeve od garsonjere i naravno da mi je rado izašao u susret.

I logično, svako veče preko praznika Branka i ja odlazili smo u garsonjeru. Bogos se grejao na onu malu kaljevu peć. A ja sam nekako skoro ceo život proveo u prostorima sa centralnim grejanjem, te mi je sa drugim oblicima grejanja falilo iskustva i opreza. Jedne večeri, Branka i ja smo zaspali. Budim se cela soba u dimu. Skočim sa kreveta, podignem jorgan koji se zalepio za kaljevu peć i dimio. Kako sam ga podigao, vatra se rasplamsala. Bacim ga na pod i počnem da ga gazim onako bos, peče, ali šta ću... Budim Branku koja je već omamljena od ugljen monoksida i izbacujem je polugolu napolje u hodnik. Nekako uspem da ugasim onaj jorgan, izbacim ga napolje, otvorim prozor...

Branka je malo došla sebi, na brzinu se obukla i opet je izbacim napolje, dim se sporo razilazio. Naravno isključim peć, pokušavam da ustanovim da li još negde ima žara, srećom nema. Krenem da otpratim Branku, onaj jorgan bacim u kontejner. Ceo kvart smrdi na paljevinu. Otpratim Branku do trga na noćni bus i dotrčim nazad da proverom još jednom.

Ispred me čekala policija. Komšije su osetile dim i zvali ih. Odmah sam konstatovao da baš i nisu suviše bistri, mislim da su u slučaju požara potrebniji vatrogasci, ali šta ćeš… čudan svet. Bogos je kasnije konstatovao da bi u slučaju krađe verovatno zvali hitnu pomoć.

Otključam vrata uvedem ih, policajci ljubazni, kažu bravo momak dobro si se snašao. Komšije nisu bile tako pozitivne, naročito neki taksista, baš je rešio da mi objasni neke stvari, a nešto mi je spominjao i užu familiju. Kako smo još jednom konstatovali da je sve ok, sa policajcima napustim garsonjeru I odem kući. Uzbudljivo veče je završeno, ali..

Ostala je još jedna „sitnica“. Trebalo je Bogosu objasniti šta se dogodilo. Zovem ga sutradan sa čuvenog fiksnog telefona iz predsoblja, šapućem da ne čuje keva. I sad ide legendarni dijalog: Bogose zapalili smo ti gajbu, kažem mu. Aha kaže znam, gledao sam na televizor, odgovara Bogos sa omiljenim nam sokobanjskim dijalektom. Ne veruje, a i kako bi, stalno smo se zezali...Nakon nekoliko minuta mog šaputanja Bogos shvati da je vrag odeo šalu. Joj jebote, jel mnogo? Ma nije, jorgan smo bacili, krevet je malo goreo ali nije strašno, daću ti drugi jorgan. Šapućem, jer treba da ga maznem od keve.

Prećutao sam da je etison oštećen, jer sam na njega bacio jorgan i gasio ga. Loše vesti je lakše prihvatiti postepeno.

Nekako smo zajedničkim snagama otklanjali posledice. Sa skromnim ili nikakvim studentskim budžetom trudio sam se da Bogosu rešim sve što smo zasrali.

Vlasnik garsonjere živeo je u Sokobanji, stariji čovek. Najavi se Bogosu da dolazi u Beograd. Sve drugo smo kamuflirali, ali etison je ostao na dva mesta baš sjeban. Branka mazne od kuće nekakve staze pa pokrijemo ono što je bilo najgore. Došao je i dan za inspekciju. Spremao sam neki ispit, dolazi Mami u valja se od smeha. Kaže dođem ja kod Bogosa, gazda sedi za stolom a Bogos sedi na stolici na sred sobe na tri metra od stola. Pristojni čovek je mislio da je u pitanju takva navika, a siroti Bogos je stolicom i nogama kamuflirao crnilo od požara na etosinu, to mesto je ostalo neobezbeđeno...

Sreća je da sam se probudio na vreme te daleke večeri. Jer sad ne bi imao ko da ispriča ovu priču. Koliko god danas izgledalo smešno, tragediju smo izbegli „ža dlaku šinko“, što bi rekao predak Paje Patka...