Draganče Šreder sigurno je jedna od najinteresantnijih osoba koje sam ikad upoznao. Jedan od mojih retkih prijatelja, na žalost kao i stotine hiljada pripadnika moje generacije, odavno daleko od Srbije. Završio je nekoliko fakulteta, ali je živeo život po svome, bacajući tako u očaj svoju majku, na žalost danas pokojnu tetka Radu i svoju brižnu sestru, moju kumu Kristinu. Uvek me oduševljavala njegova inteligencija. Mnogi, koji ga nisu i nikad ga neće razumeti, smatrali su ga čudakom. A Draganče je samo voleo da nas zajebava i fascinira.
Negde, devedesete, u vikendici svog oca u srcu Šumadije, Draganče je na svoju žalost pomagao oko poljoprivrednih radova, jer čika Branko je uvek tvrdio da rad oslobadja. Draganče se baš nije slagao sa svojim ćaletom i više je tvrdio da rad umara, a kompletna atmosfera u idiličnom selu ga je smarala. U obližnjem motelu, za vikend muzika i pevaljka. Kako je Draganče uvek hteo da bude muzičar, doduše ne novokomponovani, prišao je pevaljki, koju je on doživljavao kao ozbiljnu pevačicu, te joj saopštio da je fasciniran njenim pevanjem. Naočit, visoki, vitki, obrazovani i pre svega pristojni Draganče, morao se dopasti pevačici novokomponovane muzike. Nisam ja pevačica, to ja onako da zaradim za džeparac, inače studiram prava, reče mu. O pa to je divno, mene oduševljava to, kako uskladjujete muziku i fakultet. Ona mu namigne i kaže, pevam do 12, a onda sam u sobi 206, pa svrati na kafu da ti objasnim kako postižem sve to. Draganče je razočarano pogleda i izgovori sada već legendarnu rečenicu “hvala ali ja ne pijem kafu”. Pričao je to svima pa i meni naravno… svi su vrištali od smeha na šta je on mirno odgovarao, ali ljudi ja stvarno ne pijem kafu…
Bio sam oduševljen i tada i sada: Draganče zaista nije pio kafu, ali naravno da to nije bio razlog za to što nikad nije prešao prag sobe 206. Možda sam jedini to odmah razumeo. On je toj devojci ukazao zaista veliko poštovanje, ona mu se stvarno dopala. Onog momenta kad ga je odmah pozvala u sobu, shvatio je da ona nije uzorna pevačica i studentkinja pravnog fakulteta, već pevaljka. Našao je džentlmentski način da objasni svoj nedolazak. Sad, način njegovog prepričavanja ove price, verovatno je imao za cilj da sagovornik umre od smeha. Nije mu stalo do toga da to detaljno objašnjava. Ne pije kafu i tačka.
Njegova čuvena izreka opasnih devedesetih bila je “Beganova majka nikad nije plakala”. Izbegavao je proteste, nerede, gužve… Živeo je svoj život i svoj fazon. Ali u zimu 96-te, nakon što je tadašnja vlast pokrala lokalne izbore u njegovom rodnom gradu, morao je da se pozabavi ovom nepravdom.
Studenti su, negde u decembru spomenute godine u Kolarčevoj, ispred kordona do zuba naoružanih specijalaca, danima izvodili razne performanse. Jednog dana došli su na red muzičari, te su svi koji su svirali neki instrument svirali pred kordonom. Sve je ovo poznato, ali mi koji znamo Dragančeta, znamo više od podatka da su studenti svirali pred kordonom. Draganče zna mnogo toga, ali nije baš neki saksofonista, ne ide mu ali voli, jebiga… Nismo mogli da podnesemo više od par minuta njegovog sviranja saksofona. Ali do zuba naoružani specijalci morali su da ga slušaju više sati… Zabeležile su to i tv kamere.
Moja teorija je, da Sloba nikad ne bi priznao poraz u Beogradu da Draganče nije uzeo saksofon u ruke I maltretirao vodjine specijalce satima. Ubedjen sam da su oni specijalci rekli svom komandiru a ovaj šefu, šef načelniku, načelnik ministru a ministar Slobi, aman priznaj rezultate, što je mnogo, mnogo je…
Čestitao sam mu na hrabrosti. Samo je odmahnuo glavom i rekao, ma Braco bre, konačno je neko morao da me sluša, a ja baš volim da sviram saksofon. A vi ste pederi, ovi panduri, šta će ljudi nisu imali gde, tako da sam konačno imao publiku…
Znao sam da me moj veliki i hrabri prijatelj zajebava… Draganče je junak protesta…sve mu se smučilo nakon više godina ćutanja…jebo im je kevu sa saksofonom… Opozicija je uzela Beograd… Ali on nikad nije hteo da bude heroj. Samo je hteo da i dalje živi svoj život, što mu Sloba nije dozvoljavao, te je morao da se umeša… Kako mu i posle Slobe nisu dozvoljavali da živi svoj život, morao je da ode…
Danas je daleko odavde… ima ženu i tri sina. Ima I taštu na koju mi u mejlovima kuka, ali ubedjen sam da tašta nekoj svojoj drugarici kuka na njega, više nego on na nju… Dobro, tašta može biti zajebanija od Slobe, ali nema šanse sa Dragančetom…
Nedostaje mu Beograd.
Meni nedostaje Draganče.
Srbiji nedostaje njegov saksofon…
