NEOBIČNO OBIČNI LJUDI

neobicno obicni ljudi

Olju i Todora poznajem nešto manje od trideset godina. Olja, Brankina drugarica iz mladosti, nije maštala o avionima i kamionima. Želela je čoveka sa kojim će provesti život, o nekome sa kim će da svije porodično gnezdo. I našli su se. Ona radnik u sudskoj administraciji, on majstor, umetnik stolarije. Nekako su sve radili malo pre nas. Nemanju su dobili na početku bombardovanja. Prvo dete a padaju bombe. Ono jes i Branka je zatrudnela negde u to vreme, ali nekako mi se čini da je lakše bilo jebati se u toku vazdušne opasnosti, nego čuvati prvo dete. Nisu kukaili, ni tada ni bilo kada, snalazili su se kako su znali i umeli, bežali sa bebom od mesec dana u sklonište...

 

Kasnije, veoma kreativno osmislili koncept muzičkih noša kao dodatnu zaradu. Muzička noša, za one koji neznaju je patent za koji bi njih dvoje u bilo kojoj normalnoj zemlji dobili toliko para da više ništa ne bi morali da rade, ovde su samo uspeli da pokrpe neke rupe u kućnom budžetu...To je noša, sa uredjajem koji kad se ovlaži počinje da svira. Spas za roditelje, ne moraš da proveravaš na svakih trideset sekundi...
Par godina kasnije je došla i Kaća, ćerka i porodica je bila kompletna.

Nastavili su da se bore i da rade. Navijali smo za njih kao i oni za nas. Pomagali smo jedni drugima ono što smo mogli, to i dalje činimo. Deca rastu i sve ide svojim tokom. Da malo parafraziram Balaševića „u poslednje vreme ja ih vidjam sve redje, samo onda uglavnom kad se nešto slavi. Ali niko se ne ljuti zbog tog, pruže ruku i kažu niste bili odavno“.

Neko ko ovo čita rećiće, o čemu pišem, jedan običan život, sasvim obična i dosadna životna priča. Da, niko nikog da prebije, da nadje jebača, da se bode u venu ili dupe... Naravno, ništa od toga Bogu hvala.

Živimo u vremenu kad se porodica rastura, procenat razvedenih brakova stalno raste, te kad je način života iz osnova promenjen u odnosu na samo nekoliko decenija unazad.

I baš u tom vremenu, Tole me iz zajebancije, tera da napišem priču o njemu. Samo, moj prijatelj Todor nije mogao znati da se ja za tu priču već spremam i bez njegove molbe.
Tole i Olja, zaslužuju najlepšu moguću priču, jer oni i jesu takva priča...

Znam da se neki neće složiti samnom. Mladima će se ovo možda učiniti dosadnim, ali kad jednog dana budu razumeli ovu priču, bojim se da će na žalost biti kasno.

Da, njih dvoje su obični ljudi, baš kao i ja, njihova porodica je obična baš kao i moja. O čemu je onda priča? Pa baš o toj normalnosti i o toj porodici koja je eto očuvana već nekoliko decenija. I kad bi ovakvih porodica bilo više, mnoooogoooo više u Srbiji, sve bi bilo bolje, lepše i drugačije.

Na žalost, ova priča, neobična je baš zato što je obična i danas sve redja.

Neobičan je bio i način na koji je Tole pohvalio moje pisanje. Oduševljen mojim tekstovima kaže mi pre neki dan „mislio sam da si gluplji,,,“