BRATE MILE DUVAJ KITU OD TRI KILE

Oduvek sam voleo da se družim sa čika Boškom. Često je to bilo odlično zezanje, ali je mnogo važnije za mene,  ono što sam u uzbiljnim razgovorima od  njega naučio. Današnjim klincima bi verovatno bilo totalno smaranje da se druže sa „ćaletom od ribe“, ali nekako smo obojica razdvojili naše prijateljstvo od činjenice da je on Brankin otac, bar onoliko koliko je to u datim okolnostima bilo moguće. Kako god, do današnjeg dana, smatram ga jednim od najzaslužnijih za ono što ja jesam i naše prijateljstvo potpuno je nezavisno od činjenice da smo jedan drugom više od dvadeset godina deo porodice. 
Šetamo pre tridesetak godina po „Kališu“, on čovek  na visokom položaju u republičkom pravosudju, a ja, samo perspektivni student. Zanimalo me, da li je nekad uzeo mito. Kaže, nikad sine, časna reč. Nije morao da mi daje časnu reč, verovao sam mu. Čovek koji vozi stari „reno 4“, letuje u svojoj vikendici u Krčedinu, u kojoj ima struju na akumulator jer citiram „koji će mi moj za par dana“ i koji živi sasvim normalno, nije morao da me u to puno ubedjuje. Naravno, već tada bile su mi poznate i njegove moralne karakteristike, radilo se o čoveku koji uopšte nije bio opterećen parama.
- A jesu Vam to nekad nudili?, zapitkivao sam dalje.
- Vidi sine ne manje od sto puta, odgovori čika Bole 
- Pa zašto nikad niste uzeli?  nastavljam da smaram 
- Evo sad ću to da ti objasnim. Ne želim da te ubedjujem u svoje
moralne kvalitete, ali poznajemo se, to ti je valjda jasno, nego druga jedna stvar je mnogo bitnija. U ovom trenutku, reče čika Bole, imam zaista veliku platu  ( kao da ti je danas plata tri soma evra recimo), živim u velikom stanu u centru grada, znaš da imam jedno dete, žena mi radi, meni je sa materijalne strane sve ok. Ako bi uzeo mito rizikovao bih ne samo krivičnu odgovornost, već opasnost da svoju veoma dobru poziciju u društvu izgubim. Veoma poštujem posao i odgovorno ga obavljam. I vidiš mali, još mi reče, svaka ozbiljna država mora ljudima koji su na nekoj poziciji da da dobru platu, ne samo da ne bi bili korumpirani, već i da bi se na tom poslu trudili i radili najbolje što mogu. Uvek ćeš naći ljude kojima je sve malo, korupcije će uvek biti, ali kad ljudi poštuju svoj posao i bore se da ga ne izgube, korupcija će biti svedena na najmanju moguću meru, a posao odradjen. 
Samo tri godine kasnije potvrdio je ovu priču i svoje moralne kvalitete. Kao sposoban i pošten čovek nije mogao da preživi sa dvadesetak maraka, na koliko mu je platu srozala nezabeležena hiperinflacija, te je otišao u advokaturu i od tog posla živeo do penzije. 
Definiciju jake države i razloge ne uzimanja mita, kao i brige za svoj posao, ponovio sam više desetina puta od tog sunčanog aprilskog dana, devedesete godine prošlog veka, siguran sam, poslednje godine kad se u Srbiji živelo pristojno.
Setih se i danas tog razgovora, jer nikako ne mogu da razumem činjenicu da u sadašnjosti, mnogi  članovi vladajuće stranke rade po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, za platu od jedva trista evra. Ali tu se ne završavaju njihove obaveze. Kad završe radno vreme (ili dok ono još traje) moraju stranci da pokazuju zahvalnost tako što odlaze na skupove, donose sigurne glasove i rade sve što poverenici mesnih ili opštinskih odbora od njih traže. 
 Bez obzira na činjenicu što mi se stranački kadrovi sa završenim mega, giga, ultra fakultetima, bez radnog iskustva, koji su neobučeni i nestručni zauzeli visoke, nekad i najviše položaje u državnim organima, apsolutno gade, oni su mi bar jasni. Imaju platu od preko hiljadu evra, a potpuno im je jasno da su tu samo dok ovo traje. Ne mogu dakle da ih opravdam, gade mi se, pardon, mnogo mi se gade, zapravo mi se od njih ozbiljno povraća, ali njihov rezon i odsustvo morala, kao i prisustvo ogromne količine bahatosti, apsolutno razumem.  
Ne razumem, bilo koga, ali apsolutno bilo koga, ko za platu od trista evra pokazuje zahvalnost onome ko ga je tu postavio. Niko nikom ne treba da bude zahvalan kad ima posao za koji je plaćen trista evra. To nije plata od koje može da se živi, usudjujem se reći, čak ni plata sa kojom možeš biološki da opstaneš. Neke od njih znam i evo šta mi odgovaraju: obećali su mi posao za stalno i za mnogo veću platu. Lažu te majstore. Državni organi već su prepuni istih takvih ljudi, koji se jalovo  nadaju da će dobiti siguran i bolje plaćen posao. A ugovor o privremenim i povremenim poslovima i postoji da bi se oni držali na uzdi, ali ne samo zbog toga. Mnogi državni organi, razne agencije i slični nepotrebni sisači budžeta, upravo su izmišljeni da bi se u njih uvalili stranački kadrovi. Oni su medjutim već prepuni istih takvih, nekvalifikovanih ljudi, koji nemaju gde. Dakle, ne samo da niko te ljude neće da zaposli za stalno jer ih ovako drži na uzdi i od njih tako dobija pokornost i odredjeni broj sigurnih glasova, već za to ne postoje nikakvi uslovi. Pre svega, ovakva situacija, u suprotnosti je sa zakonima fizike. Jer u državnim organima, bukvalno, nema više stolica za sve te ljude. Osim toga,  državni organi su pred kolapsom, jer jednostavno nisu kadrovski osposobljeni da obavljaju poslove koji su u njihovoj nadležnosti. A sirurno je da ljudi koji na nižim nivoima rade za platu od trista evra, nisu ti kadrovi koji mogu da poboljšaju rad bilo kog državnog organa. 
Zbog toga nema razloga da verujete lažnim obećanjima. A posao za veću platu od te koju dobijate, možete danas dobiti bilo gde u Srbiji. Traže se vozači, prodavci, pekari, konobari...ali baš svi... I za to je plata ne mnogo, ali bar nešto veća od trista evra.
A  što je najvažnije, kad tu platu zaradiš kao radnik u pekari, niko ne traži da mu pokažeš zahvalnost. Uzmeš svoju platu, odeš kući i kuliraš... A kad dobiješ slobodan dan, odeš u Segedin, kupiš dimljeni kačkavalj, viršle i kulen, pa ih lepo prodaš i tako za par dana rada zaradiš, možda celu onu platu za koju sada radiš...
I onda umesto da cimaš komšinicu za siguran glas, pokušaš da je ubediš u siguran seks, ili se zavališ pred televizor i čekaš da počnu Barsa i Real, ili naravno Nole, kako je već kome po želji ...
Piješ pivo iz konzerve sa drugrima, jedeš čips, uživaš dok Nole po ko zna koji put jebe kevu Federeru, a u tom uživanju prekida te zvono na mobilnom. Zove Mile koordinator iz mesnog odbora, da te smara oko sigurnih glasova, ali ti si ovog meseca bez njega uzo šesto evrića i ladno mu kažeš: brate Mile, duvaj kitu od tri kile...jer si tako u mogućnosti...