JEBIGA BRATE PRVI SI POČEO

 

Stvarno ne mislim da sam kukavica, već da sam još kao klinac shvatio da mi je mozak mnogo jači od pesnica. Nisam ti ja neki tip za tuču, a opet shvatam da i oni što jesu, mogu često da izvuku deblji kraj, tako da sam se poslednji put u životu potukao pre skoro punih 40 godina u šestom osnovne. Ćube iz Starog Kostolca mi je opsovao majku, uz konstataciju da ja imam dve keve (aludirao je na to da sam posle razvoda mojih roditelja živeo sa ćaletom i njegovom drugom ženom), te da će negde uspeti u tom svom poduhvatu. Razbio sam mu nos. Posle nekoliko dana pomirili smo se i postali jako dobri drugovi. Još tada, u osnovnoj školi razumeo sam da čovek u afektu izgovara stvari koje u suštini ne misli. I uvek pokušavao u ljudima da nadjem nešto dobro. Sve dok se nije pojavio Goran Vesić…

Po ubedjenju (a i po profesiji) ja jesam legalista i smatram da svako ko je učinio nešto nezakonito za to treba da izadje pred sud i odgo

vara, a ne da ga neko juri ulicama. Maštam o takvoj državi.

A sve manje maštam o tome da izdam knjigu. Želeo sam to mnogo i zamišljao promociju te knjige u kući Djure Jakšića u mojoj Skadarliji… Na promociji u tom mom sanjarenju prisutni su pravi književnici, poput Vlade Arsića i Aleksandra Bečića…Pored njih, moji drugari iz osnovne škole, škole koja se nalazi baš u toj ulici gde se održava promocija… I naravno neki divni ljudi koji su me bodrili preko društvenih mreža i govorili da imam talenat za pisanje. Knjiga u mom sanjarenju ostaje i nadživi me i tako jednog dana moja deca pričaju svojoj deci, a njihova deca svojoj, kako je pokojni deda Braca bio izuzetno talentovan za pisanje, a moji potomci sa zadovoljstvom čitaju knjigu pokojnog mene… Jer u Srbiji da bi te uvažavali moraš prvo da umreš. Imao sam ideju, da osim svoje neopozive smrti, poštovanje zaslužim izdavanjem knjige.

Al, jebiga živimo u vremenu u kome knjigu može da izda ko god hoće, pa se bojim da moji potomci ne pomisle da je pokojni deda Braca bio drug sa Kiom i Vesićem… Možda je bolje da o meni ne znaju ništa i da je dovoljno da jednostavno umrem.

A ni Skadarlija nije ono što je bila. Pokvarili su je isti likovi koji kvare i moj san o knjizi.

Ali osim što sanjarim, moram i da radim, jer da bi čovek sanjao, mora od nečega da živi. I tu se opet ispreči Goran Vesić.

Razruši ceo grad, od glavnog trga, preko Kališa na kome sam prohodao, do puta za katastar ili spomenute Skadarlije u kojoj bi ja da održim promociju pre nego što umrem.

I kad nakon svega toga taj isti tip sebe uporedi sa Duškom Radovićem, ja opet ne želim da ga neko bije, nego da samo jednog dana zbog svega toga odgovara.

Al opet, ne mogu ni da osudim one ljude koji su ga jurili.

Jebiga brate prvi si počeo…