OVO JE ZEMLJA ZA NAS OVO JE NAŠ UNIVERZITET

Od početka svog poslovanja u Srbiji Mc Donalds je radio po pravilima surovog kapitalizma. Naravno da ja o tome nisam imao pojma sa dvadeset i jednom godinom života, te sam kao student jezive druge godine prava (koja je u to vreme sadržala gotovo polovinu pravnog fakulteta) u kasno proleće devedesete, odlučio da odem na obuku za rad o spomenutom čuvenom brendu restorana na “Slaviji” i tako pokušam da popunim svoj veoma skromni budžet.
Osim što su mi surova pravila u populrnom Meku bila daleko od mozga, takodje nisam u tim godinama mogao razumeti da nismo svi rodjeni za sve. A ja svakako nisam rodjen za mnoge stvari,  posebno za rad u bilo kom restoranu, naročito ovom, jer u Meku nije bilo dozvoljeno pravljenje suvišnih pokreta. Da bi se postigao tempo i bez puno čekanja uslužili svi korisnici, postojala je tačna procedura rada, koju ja sve kad bi živeo hiljadu godina, ne bi savladao. Uzak krug mojih bliskih prijatelja je pravio zajebanciju da je uprava Meka zapravo mislila da sam ja ubačen element recimo KGB-a, te da mi je cilj da im sjebem koncepciju. Naravno da je bilo obrnuto i da su koncepciju sjebali oni meni, jer su mi posle dvadeset tragikomičnih dana saopštili da im moje usluge nisu potrebne. Ostao sam tako bez posla u sred junskog roka, te kako nisam imao vremena za učenje pretila je ozbiljna opasnost ne samo da izgubim godinu, već da broj položenih ispita zaključno sa oktobrom bude minoran. U pomoć mi je, kao I nebrojeno puta od tada priskočio moj čika Boško, tada samo otac moje devojke, a već dugo godina moj tast i čovek koji je zbog mnogih postupaka apsolutno zaslužio da svog jedinog sina i njegovog jedinog unuka nazovem baš po njemu. Slušaj mali reče čika Boško krajem juna, ti ovog leta nećeš smeti da dižeš glavu sa knjige, inače gubiš godinu. Dakle najebo si. Imao je godina kao ja danas, zauzimao je visoko mesto u republičkom pravosudju i imao želju da svoje znanje prenese na mene. Branka I ja tog leta nismo išli na more, već smo zajedno sa njenim matorcima proveli čitav mesec u prelepoj vikendici u Krčedinu. Današnja deca bi verovatno povraćala na takvu ideju, ali mi smo se baš dobro zezali, ma da je Branka konstatovala da je dečko vara sa rodjenim ocem, jer smo nas dvojica po čitav dan bili zajedno, hvatali ozbiljne količine bele ribe i tako bacali u očaj moju taštu koja je to morala svakodnevno da čisti. I po ceo dan učili. Dok smo se zezali, učili smo krivično i porodično pravo. Čika Boško je zaista imao lucidne trenutke i u praksi mi je objašjavao razliku izmedju nužne odbrane i krajnje nužde, te još mnogo toga. Epilog je bio da sam ja u septembru te ispite položio.
Nije se tada moglo drugačije. Bilo je i tada priča, da se u “Grgeču” koji se gle ironije nalazio na mestu današnjeg Meka, malo iskosa preko puta pravnog, završavaju kombinacije i plaća posrednicima polaganje ispita, te da su neke devojke u minićima upadale u kabinete kod profesora, ali meni je minić lose stajao, a nikakve kombinacije mi niko nije nudio. Sve i da jeste, nisam imao love, jer su mi u Meku dali otkaz. 
Ubedjen sam dakle da je više od devedeset posto intelektualaca moje i mnogih drugih generacija fakultet završilo teškim radom, te da svi mi apsolutno zaslužujemo zvanja koja imamo. Naravno nismo svi isti, ali nismo varali, niti plagirali, kako bi se danas reklo. Branka je bila u delirijumu pred ispite, a pred polaganje pravosudnog ispita bukvalno je padala u nesvest.
Mnoge stvari su mi uzeli razni tipovi na vlasti i oko nje, od devedesetih do danas. Ali ne dam svoje zvanje i znanje. I ne samo moje. Moj ćale je kažu bio jedan od najboljih geologa u Srbiji, a kako je pre šest godina otišao Bogu na istinu, malo je sprečen da se brani, te se ja osećam pozvanim da branim i njegovu diplomu. Naravno da branim i mog čika Boška, on je Bogu hvala živ i zdrav, ali godine čine svoje, tako da dižem glas i u njegovo ime, ma da on to od mene iskreno nije tražio. Čitam ovih dana knjigu kolege Gileta, čovek je živi genije. A radi se o čoveku koji je ista generacija sa mojim čika Boškom i pokojnim ćaletom. Vlada moj mladji burazer, postao je nakon mukotrpnog rada sjajan rudarski inženjer i jedan od glavnih oslonaca najvećeg površinskog kopa u Srbiji.
Zašto sam spomenuo sve ove meni bliske i drage ljude? Zato što sam na njihova zvanja ponosan kao i na svoje, a dragi prijatelji  odbrana beogradskog univeziteta nije pitanje samo ovih divnih sadašnjih studenata, već pitanje dostojanstva svih časnih ljudi koji su svoje diplome stekli na ovom univerzitetu. Diploma mog matorog me je hranila, a moja i Brankina diploma hrani moju decu. Beogradski univezitet kažu, pao je za 99 mesta sa trista drugog na četristo prvo…
Ko bre sme da urušava ugled našeg univerziteta?
Studirali smo i diplome stekli na uglednom univerzitetu. I ne smemo da dozvolimo da taj univerzitet izgubi svoj ugled, jer ćemo time i mi izgubiti svoj ponos i dostojanstvo. A sve drugo su nam već uzeli…