PRIJATELJI OSTAJU PRIJATELJI


Jel si ti onog Simu iz one kolumne o marihuana izmislio? pita me pre neki dan jedan drug. Skoro da sam se uvredio. Moje su price stvarne, iskrene i živopisne. Naravno da Sima postoji. I na moju žalost prijatelji smo od prvog osnovne dakle 46 godina. Jer nije to za neku pohvalu, ili jeste, ko će ga znati…

 

Kako god, hvala na pitanju Sima je dobro, pošteno služi svoju nepravednu, ali na zakonu zasnovanu kaznu zbog proizvodnje marihuane. Uredno jede, spava, radi, šeta, dakle vodi uredniji život od mnogih sa ove strane rešetaka.

A ja, pa ja sam juče zbog svega toga imao malo čudan dan. Rešio sam da ga obiđem i malo izvedem u varoš, da i on vidi svet. S obzirom na činjenicu da sam jedan deo svog detinjstva proveo u Kostolcu rudarskoj varošici nedaleko od Požarevca, a kasnije tamo redovno odlazim kod burazera Vlade, mislim da bi kao Miško Krstić Požarevac našao vezanih očiju. Ovog puta nije bilo tako. Sunčan dan i prazan auto put u pravcu ka Nišu obećavali su miran put. Moj pasat jede kilometre. Slušam Azru i uživam u vožnji sve do Umčara gde signalna lampica počinje da ukazuje na neki kvar. Zbog toga nisam primetio upozorenje da je požarevačka petlja zatvorena pa se nisam isključio kod Smedereva, nego sam morao da nastavim do Velike Plane, što u prevodu znači dva puta po 30 kilometara. Stignem u Zabelu pokupim Simu, odemo na ručak, ispričamo se. Vratim ga nazad, uz molbu da bude dobar da ga ne izbace. Vraćam se prema Požarevcu, auto sve slabije vuče. Svratim do Vlade i Sandre na kratko i zabrinuto krećem za Beograd oko sedam uveče. Sve teže i teže ide. Ono čega sam se plašio dogodilo se na oko 25 kilometara do Beograda, na begaljičkom brdu. Pasat moj voljeni je zabagovao. Nekako se vratim pedesetak metara u rikverc na parking, kako bi sačuvao svoj mladi život. I tu na scenu stupa jedan od mojih retkih prijatelja. Halo Kristijane, nema šanse da upalim. Krećem za deset minuta bato, samo da pokupim alat. Sedi u auto i sačekaj. Dok sam ga čekao shvatio sam da me neki lik koji je bio Jorgovankin vozač a sad je šef svih poštara potkačio u tekstu koji nema šanse da je on umeo da napiše, samo zbog toga što sam branio Đilasa. Tu se ja dodatno izbedačim jer ukapiram da me smatraju nižerazrednim kolumnistom, čim na mene puštaju sitne keriće da laju... Jbg to je tako...

Kristijan se stvorio za sat vremena u citroenu pederskog oblika i boje, ali nemojte to da mu kažete. Izlazi sa alatom i za 10 minuta najbolji automehaničar u Beogradu konstatuje da ne može na licu mesta da otkloni kvar. Zove drugara iz šlep službe.

A onda na parkingu po mraku počinje da skida klipove, otvara motor, skida glavu… Reko, bato nećeš valjda ovde da radiš generalnu? Kaže, ma jok bre samo polugeneralnu, svako ima svoju terapiju, crkava od smeha. A vetar probija kosti. Ne mogu kaže da sedim dok ne stigne šlep. Poskidao mu je sve živo. Sednemo u onaj njegov pederski citroen, reko, e znaš koji sam ja optimista, kad sam stigao do Umčara, reko neću sad da idem da sipam plin mrzi me, to ću sutra... Umiremo od smeha. Pokazujem mu tekst Jorgovankinog šofera, koji misli da više to nije, a zapravo jeste, reko e ovaj me lik proziva... Kristijan me gleda onako kako sam ja gledao Simu i kaže: koji će ti to bato moj. Smejemo se ko ludi…

Nakon pola sata izbacujemo pasata u njegovu radnju, vozi me kući, izlazim iz auta ispred zgrade i pitam ga, jel da da sam ti se skurčio?

Nisi bato ti si moj kaže Kristijan iskreno…

I to si moj Kristijane… Prijatelji ostaju prijatelji…