U BORBU ZA PROMENE MORAJU SVI KOJI IH ŽELE

“Ljudi moraju da shvate da se bez njihovog stalnog i svakodnevnog učešća promene ne mogu desiti. Naše društvo bolesno je na mnogo ozbiljniji način i to se ne može promeniti prostom promenom vlasti“.

Dr Zoran Đinđić

 

Nedelja je bila lepa, onakva kakvu samo rana jesen može da podari. Pogodili smo, izašli sa štandovima, razgovarali sa ljudima, raspoloženje je bilo dobro. Kolege iz stranke sa kojom smo u koaliciji imali su dobro ozvučenje. Uvek je lepo čuti Đoleta, nekako sam sigurniji i mnogo bolje raspoložen kad shvatim da je on uvek sa nama i da ne može da nas napusti. A na štandu kao i u životu. Sa nekim ljudima koji naiđu voleo bih da se družim više od tih nekoliko minuta koliko nam posvete, a opet, sa nekima ne bih razgovarao u tri života, bez obzira što sam svestan da bi politčkim aktivnostima trebalo razgovarati sa svima. Ali ja stvarno nisam političar. U nekom momentu pristojna žena naletela je pravo na mene, što nije ništa neobično. Ima ljudi koje je lakše preskočiti nego zaobići, a mene izgleda ni jedno ni drugo, tako da sam dobar za štandove, ako ništa drugo, a ono bar uočljiv i nezaobilazan. „Ajde bre ujedinite se više pa da skinemo ovo zlo“, kao iz topa reče mi žena. Evo gospođo vidite da se ujedinjujemo, svi smo tu, a nadam se da će se pridružiti i neki drugi. A šta će vam ovaj...reče i pogleda u štand jedne od stranaka u koaliciji, izgovorivši pogrdan pridev za jednog političara čije ime razumljivo neću spomenuti, a da ne bude zabune nije niko od mojih drugova, čak čoveka i ne poznajem. Kako je ova gospođa definitivno iz one grupe ljudi sa kojom po mom skromnom mišljenju ima i te kako smisla razgovarati, odlučio sam da joj objasnim da je u svoje dve rečenice bila kontradiktorna. Uvažena gospođo, rekoh joj, pa sad ste rekli da želite da se ujedinimo i evo mi radimo na tome. A onda odmah nekom prišivate pridev, tvrdite da je ovakav ili onakav. Znate ja spomenutog gospodina ne poznajem, ali ako nam niko nije dovoljno lep, visok, vitak, pošten, mlad, star...., teško da nešto možemo da uradimo. Ajde da malo uvučemo rogove, da smanjimo potrebu za kritikom, da pokušamo da razumemo šta je u ovom trenutku prioritet. A sami ste rekli, prioritet je da sklonimo ovo zlo. Razumela me je, zahvalila se, obećala je da je uz nas...

Dugo sam razmišljao o ovom kratkom razgovoru. Moguće da se u njemu ogleda ceo problem u političkom životu ove nesrećne zemlje.

Ljudi u ogromnoj većini ne podržavaju aktuelni režim i ne libe se da kažu da je ovo što je trenutno na vlasti katastrofa. Zli čarobnjak iz Oza međutim nikad ništa u životu nije radio osim što se bavio političkim mahinacijama, koje su istini za volju dozvoljene, ali za ovu zemlju pogubne. Uz nekoliko proturenih fraza jedan deo biračkog tela ostaje kod kuće. A to je režimu dovoljno. Neregularnim izbornim procesom, milom ili prinudom, ucenom, režim će doći do određenog broja glasova koji u ukupnom biračkom telu nije veliki, ali ako neopredeljeni ostanu kod kuće, eto njima ostanka na vlasti.

Prioritet u današnjoj političkoj borbi su dve stvari, ili dva pleonazma koja smo na žalost prihvatili kao gramatički ispravne pojmove: pravna država i pošteni izbori. I jedno i drugo je pleonazam, jer država je ili pravna ili nije država, a izbori su ili pošteni ili nisu izbori. U ovom trenutku Srbija nema državu, a samim tim nema ni izbore. Države nema jer se ne poštuje princip podele vlasti-jedan čovek je prisvoijo sva ovlašćenja, a izbora nema jer ne postoje izborni uslovi. Kad nema države, onda se dešava mnogo toga, recimo i to da opoziciono delovanje nije zabranjeno, ali svakako nije poželjno, te svi ljudi koji su u opoziciji imaju manje ili više problema, a apsolutno ne čine ništa što nije u skladu sa zakonom. Dešavaju se namešteni tenderi, ogroman stepen korupcije, narućivanje stavova najvišeg suda u zemlji od strane izvršne vlasti, skupština koja kako reče sjajni Srđan Škoro, izgleda kao prihvatilište za lica sa posebnim potrebama, a trebala bi biti najviši ogran zakonodavne vlasti.

Zbog toga ne nasedajte na fraze. Pre svega nisu svi isti i nije sve jedno. Vladajuća stranka zapošljava, čini ustupke, organizuje prevoz, plaća… Sa druge strane, u strankama opozicije pojavljuju se kvalitetni mladi ljudi, aktivisti, koji bez ikakvog materijalnog interesa ostavljaju deo sebe u političkim aktivnostima jer ne žele da odavde pobegnu, već žele da žive u uređenoj državi. Mi stariji, takođe, ostavljamo deo sebe, jer želimo da svojoj deci ostavimo pristojno mesto za život.

Takođe, ne nasedajte na frazu bivši i sadašnji. I sadašnji su još kako bivši, ne bih da zamaram sa nabrajanjem, setite se od kada je u politici i u vlasti ili blizu nje aktuelni predsednik države, predsednik skupštine, mnogi ministri… Oni su i bivši i sadašnji, a na nama je da učinimo da ne budu budući.

Ne, ne kažem da u opoziciji nema bivših, ali za vreme mnogih od njih, ako nije bilo idealno, bar je postojala pravna država (eto i ja prihvatam pleonazam). Ima međutim mnogih koji nisu ni bivši ni sadašnji, a ja im iskreno želim da budu budući.

Srbiju možemo urediti samo svi zajedno. Samo ako svi koji ne pristajemo na ovo što imamo danas razumemo da svako od nas treba da da svoj doprinos. Ne samo na dan izbora, već i dugo, dugo nakon tog dana. Jer na žalost odlaskom aktuelnog režima neće otići i njegove posledice.

I koliko god njedelja bila lep dan, meni je mnogo lepše bilo da sa ženom svog života pijem kapućino i gledam u Dunav…

Svestan sam međutim da je najvažnije da Srbija postane država, jer ona to sada nije, a to će postati ako svi damo svoj doprinos, pravilno postavimo prioritete, zaboravimo na sujetu i ne nasedamo na proturene, jeftine i pre svega netačne fraze…