OPASNO HODANJE PO ŽICI

 

Znam da će mi zbog ove kolumne opet zalepiti etiketu „đilasovac“. Nema veze, ne smeta mi, ne vređa me. Nije ni bitno kakvu će etiketu od režimskih plaćenika, ali i od nekih nedoraslih opozicionara dobiti jedan anonimni beogradski advokat. Mnogo je međutim bitnije za Srbiju da shvati kako se u etiketi „đilasovac“, krije ideja da se bez razloga napada svako ko misli drugačije. Naravno, važno je iz iz nekog drugog ugla čuti kakav je zapravo Dragan Đilas i zašto su režimski mediji odavno dotakli dno i po njemu se godinama vuku u blatu.

 

Zalepite mi etiketu kakvu god hoćete, ali ja ću da podignem svoj glas kad god se pojave bljuvotine. Ne zbog politike. Jer takve gadosti odavno nisu politika. Bljuvotine koje se redovno pojavljuju u medijima su nešto što uništava poslednje zrno kulture i ljudskosti u ovom narodu. Da li sam „đilasovac“ ili ne, nemam pojma, jer niko mi još nije objasnio šta taj pojam znači. Sebe, šta god bio, ne smatram političarem. Uključio sam se u tešku opozicionu borbu jer smatram da borba protiv ovog režima nije stvar političkog ubeđenja već odraz lepog vaspitanja. Vaspitanja koje poštuje istinu a prezire laž, voli slobodu i ne pristaje na ropstvo. Onog vaspitanja koje jako dobro razlikuje najbolje od najgorih i ne miri se sa činjenicom da živimo u društvu u kome ti najgori vređaju najbolje.

I evo sad stižemo do Đilasa. Ne mislim da sam “đilasovac”. Ali možda sam baš zbog Dragana Đilasa odlučio da već četiri godine ne gledam “svoja posla”. Nisam mogao da ćutim kad sam video šta rade jednom od nas. Čoveku koji je odlično vodio ovaj grad i nekome ko nije imao mrlju u karijeri. Sve dok nije odlučio da se bori protiv ove vlasti. O svom odnosu sa čovekom koji je u poslednjih pet godina verovatno najviše napadani pojedinac ne u Srbiji, već na čitavoj planeti pisao sam u kolumni pod naslovom “Moj drug Dragan Đilas”. U njoj sam objasnio zašto poštujem ovog čoveka. Sada ću dodati samo da u ovim godinama zaista ne mogu da ćutim i budem po strani kad se neargumentovano, nezakonito i nemoralno napadaju politički neistomišljenici, sa ciljem da napadači što duže ostanu na vlasti.

A to sve godinama traje. I ništa se ne menja. Kolumnu o kojoj govorim, pisao sam nakon što sam se početkom maja prošle godine vratio sa skupa na kome smo mi, prijatelji, drugovi i saborci Dragana Đilasa pokušali da bar te večeri zaštitimo njegovu porodicu od bezumnika koji su se u vreme policijskog časa pentrali po krovovima tuđih zgrada, palili baklje i uzvikivali uvrede na njegov račun, nesumnjivo čineći time krivična dela, za koja još niko nije procesuiran. Ali Srbija je zemlja u kojoj su članovi vladajuće stranke apsolutno van zakona. Mi drugi, u danu u kome je u celoj Srbiji utvrđen dvocifren broj zaraženih virusom Covid 19, nismo imali prava da promolimo nos iz svojih kuća. Jer su tako članovi vladajuće stranke bili u mogućnosti da nam narede i svoju volju pretoče u uredbu, koja nema veze ni sa ustavom ni sa zdravim razumom, ali ko te pita…

Nakon što smo moj drug Mišo Bjedov i ja izigravali Prleta i Tihija, te se teškom mukom probili do svojih kuća, odmah sedoh za kompijuter i napisah spomenuti tekst. Nisam bio zadovoljan kako je ispao, jer te večeri niko nije mogao ostati ravnodušan, ali sam smatrao da ta moja uzbuđenost predstavlja autentičnost vremena koje je nadam se na izmaku i koje se nadam se nikad više neće ponoviti, te je on baš takav bez izmena objavljen.

Od tada do danas prošlo je godinu dana, a napadi na Dragana Đilasa su nastavljeni. Nekad me to nerviralo, nekad zasmejavalo., a nekad baš kao i danas, plašilo. Sećam se da sam mu u zezanju tražio jednu kutiju tih vakcina koje ljude pretvaraju u zombije, kako bi ih dao nekim likovima po mom izboru. Ispitivao sam Janka i njega koji su deterdžent sipali u fontanu na Slaviji, za šta ih je optužio lik koji mrzi Beograd. Imao sam svoj predlog za mjuzikl u lažnoj skupštini, ideju da ga zamolim da promeni ime u Svetislav Konstantinović i tako oteža vesiću (malo slovo nije greška) broj spominjanja njegovog imena u jednom minutu…

A onda sam zaćutao i izgubio smisao za humor, a to verujte nije baš lako. Onda sam se uplašio. Za njega, za nas, za Srbiju.

Jer kako da se zezam kad se sve ovo dešava? U nečemu što se zovu novine a zapravo je najogavniji pamflet, objavljeno je da Dragan Đilas nekog želi da ubije. Naravno kao i više hiljada puta do sada ovakva tvrdnja je izneta bez i jednog jedinog dokaza, što predstavlja krivično delo, ali na to osim Dragana Đilasa i njegovog pravnog tima niko ne reaguje. Odavno zakoni za pripadnike vlasti ne važe. Osoba protiv koje je podneta krivična prijava za najteža krivična dela ide po televizijama sa nacionalnom frekvencijom i javno preti svedocima. Za to vreme, tužilaštvo je kako reče Marinika, u hibernaciji.

Naravno nije napadnut samo Đilas, već svi mi koji mislimo drugačije. Protiv portala Direktno iznose se najgore laži i neistine. Uveren sam da većina ljudi ne veruje u sve te bljuvotine. Ali sigurno je da postoji opasnost da neki tip, koji nasedne na ove laži, reši da izravna račune sa Đilasom, ljudima iz portala Direktno, ili bilo kim od nas koji ne verujemo u leteće automobile i u zlatno doba u ovoj nesrećnoj zemlji. I ako se to dogodi, a zbog kampanje kakvu nije vodio ni Gebels, apsolutno je moguće, šta sledi? I ko to priziva? Ovoj zemlji i ljudima koji u njoj žive to svakako ne može biti u interesu.

I na kraju da ne bude zabune. Ovu kolumnu, kao ni jednu do sada, nije mi niko naručio, posebno ne Đilas. Nikad me nije pozvao da traži da nešto napišem. Znam da je to ovima sa druge strane nepojmljivo, ali tako je... A oni neka napadaju, vređaju, lažu ... To im je posao.

Samo zaboravljaju da u fekalijama koje su stvorili i sami provode svoje bezvredne živote.