SVETLO NA KRAJU TUNELA

                      

I ako svestan da teška opoziciona borba u Srbiji ne dopušta postojanje klupe za rezervne igrače na kojoj bi se bilo ko od nas malo odmorio, te činjenicu da mi u mom skromnom doprinosu teškoj opozicionoj borbi nikako ne prija uloga "salonskog intelektualca", što prevedeno na srpski znači matori drkadžija i mudroser koji iz fotelje šalje viber poruke saborcima "svaka čast momci" ili slična sranja, pozicija koju mi je splet okolnosti nametnuo ovih dana bacajući me daleko od Jagodine juče, ipak mi je donela mogućnost da detaljno sagledam situaciju.

 

Gledajući u direktnom prenosu na ekranu mobilnog telefona moje drugare juče u Jagodini, setih se profesora Dragoljuba Mićunovića početkom devedesetih godina prošlog veka koji je kao odgovor na dekadenciju koja je nezadrživo prodirala u sve pore društva dao objašnjenje šta u ozbiljnim državama znači bavljenje politikom rekavši da oni kojima je do slave i popularnosti treba da idu na estradu, a da politikom treba da se bave ljudi koji su spremni na težak i mukotrpan rad, zarad popravljanja stanja u državi i u društvu i da svi oni koji su u politici treba da budu u službi naroda,a da lične interese ostave po strani.

Ovaj mudar stav, danas zapravo pravi osnovnu podelu u srpskom društvu. Sve druge podele u ovim teškim daniima padaju u vodu. Nije bitan čak ni pol bilo kog pojedinca. Tako recimo Marinika, žena i majka, umesto nadležnih državnih organa,vodi tešku borbu baš sa tim organima kako bi ih naterala da se bave poslovima iz svoje zakonom utvrđene nadležnosti. Sa druge strane, takođe ženu i majku Zoranu Mihajlović u celoj priči najviše brine to od kada Marinika ćuti o svojim saznanjima, ne hajući za indicije da je ono što se predstavljalo kao tradicionalni i patrijahalni domaćin možda počinitelj najtežih krivičnih dela, čije su žrtve deca. Ne brine ministarku ni to što jako dobro zna, da Marinika radi poslove državnih organa, jer ti organi, u mandatu svih vlada u kojoj je ona ministar, apsolutno ne rade svoj posao.I ne samo da ne rade, već otežavaju utvrđivanje istine, Umesto da kao žena i majka pruži podršku nekome ko je svoje lične interese stavio po strani, ministarka koja apsolutno nije morala ništa da kaže, odlučuje da u cilju zaštite ličnog interesa govori malo ali ružno i netačno.Da pol nije bitan za to koliko je nekodobar ili loš, pobrinule su se i druge žene, neke koje su hrabro i odlučno stale uz Mariniku, ali i one koje su spremne da brane svog ili čak, dželata svoje dece.

Naravno, tek su muškarci pokazatelj da pol nije bitan.Mnogi su juče stali uz Mariniku i obreli se u Jagodini. Ponosan sam da su mnogi od njih moji drugovi i prijatelji. Neki drugi su pak, zloupotrebljavajući nacionalne frekvencije koje su svakako ozbiljan resurs svake države, dali priliku onome koji se sumnjiči za najteža krivična dela, da ismeva potencijalne žrtve, kao i da bahato i nergumentovano vređa one koji protiv njega iznose dokaze., dok su se prisutni voditelji ili voditeljke cinično i licemerno smejali "duhovitim" opaskama bahatog primitivca.

Najviši državni funkcioneri dali su veliki broj nelogičnih, a rekao bih i bljutavih izjava. Najznačajnija je ona u kojoj jedan ćovek konstatuje da će biti jezivo ako se dokaže, a još jezivije ako se ne dokaže. Neko čiji se glas mnogo dalje čuje od mog, logično je primetio i upitao: a šta to predsedniče ima jezivije nego da se dokaže podvođenje dece? Za nas koji želimo da živimo u normalnoj državi svakako da nema. Za njega verovatno ima...Jezivije od svega njemu je svakako mogućnost da se dokaže da mu je koalicioni partner počinilac najtežih krivičnih dela. Dodatno ga nervira što se događa ono što je i Mariniki i svim mojim drugovima koji su juče bili u Jagodini,potpuno u drugom planu. To je ono što muči njega, ministarku, voditelje i vlasnike roze srećnih televizija sa nacionalnom frekvencijom, ali i mnoge druge koji uživajući nezaslužene privilegije, pristaju da učestvuju u tužnom cirkusu.

Sve ih još kako muči saznanje da narod očigledno počinje da razume ko je ko u ovoj nesrećnoj zemlji. Prepoznaju ljudi da Marinikin drhtavi glas nakon jučerašnjeg izlaska iz policijske stanice u Jagodini, kojim konstatuje da je uspeh svih koji su juče tamo bili, ako spasu samo jednu devojčicu iz Jagodine, nije jeftina predstava za narod, već posledica nošenja teškog bremena saznanja i dokaza o izvršenju najtežih krivičnih dela čije su žrtve deca, a na koje niko normalan, a posebno žena i majka ne može da ostane imun.

Ovih dana jasna je podela na one koji nešto rade iz ličnog interesa i na one koji se bore za prava ugroženih. Ne postoji čovek koji može stati u odbranu eventualnog počinioca najtežih krivičnih dela a da za to nema lični interes.

Takođe, potpuno je jasno da biti juče u Jagodini nije bio nikakav ugođaj. Da je bilo ko od njih, mislim pre svega na Mariniku, ali i na baš svaku osobu koja je bila ispred policijske stanice, sebično vodio računa o svom interesu, ne bi juče izabrao Jagodinu. U Jagodini je juče bila najhrabrija među nama, ali i veliki broj hrabrih ljudi koji su svoj lični interes ostavili po strani i rešili da se bore da od Srbije naprave državu.

Međutim, koliko god bilo teško i mučno biti juče u Jagodini, to jeste privilegija najboljih

Zbog ovakvih osobina, Marinika i svi ostali ispred policijske stanice Jagodina, predstavljaju svetlo na kraju mračnog tunela.

Zbog toga ću još samo par dana prihvatiti ulogu matorog mudrosera i ipak na kraju reći:bravo dobri ljudi, vidimo se uskoro, jer na žalost, mnogo je Jagodina u Srbiji.