GRAD NAM JE RAZRUŠEN A VI ĆUTITE, ZAR NE?

Svaka tebi čast vidim da veruješ u to što radiš, neko i to mora, ali ja ne mogu, znaš, svi su me razočarali, gledam svoja posla. Mislim, nemoj pogrešno da me shvatiš, stvarno, ti veruješ u to, ali radi svoj posao, šta će ti to? Rečenica koju najčešće čujem od svojih prijatelja, drugara, poznanika...

 

U prošlu sredu pošao sam sa dobrim ljudima iz Pokreta za Preokret, na konferenciju za štampu zakazanu u 18 časova, na uglu Nemanjine i Savskog trga. Ne možete dalje, rekli su nam službeno i odlučno policajci raspoređeni na uglu Nemanjine i Hajduk Veljkovog venca. Imamo zakazanu konferenciju za štampu, objasnio im je Janko Veselinović. Da li može bilo ko od nas da ode dole i kaže novinarima da se konferencija pomera na ovaj ugao ? pitao je Janko korektno. Ne, dobili smo naređenje da nikog ne puštamo. Razvili smo transparent sačekali nekoliko novinarskih ekipa koje su uspele da se probiju kroz saobraćajni kolaps i razrušene okolne ulice, Janko je dao izjavu, pokazali smo šta mislimo, jasno izneli svoj stav.

Zašto ja u svom gradu ne mogu slobodno da se krećem i da iskažem protest protiv izgleda jednog trga, spomenika i uništavanja nečega što je nakada bila, a već nekoliko godina nije, železnička stanica? Zbog toga što je dva sata kasnije tu došao čovek koji odlučuje o svemu u Srbiji. I sa njim u društvu, tip koji valjda ima dvojno državljanstvo i vilu na Dedinju. Tamo je biran, a ovde bira i meni objašnjava za koga treba da glasam. Da bi on imao vilu, ja treba da glasam kako mi on kaže.

Odgovor svakom mom „dobronamernom“ sagovorniku, na rečenicu sa početka teksta je da ja neću da ćutim dok mi razaraju Beograd i u njemu ograničavaju kretanje. Nije tema ovog teksta moje političko ubeđenje, već ponos i potreba da ne dozvolim da me gaze i da mi vređaju zdrav razum.

Šta god uradili mi koji mislimo drugačije, ostaće u meni ponos na ove teške godine i uprkos mom užasavanju nad svim što nam se dešava, činjenica da moji prijatelji i ja nismo ćutali. Ponovio sam mnogo puta da borba protiv ovog režima nije pitanje političkog ubeđenja, već odraz lepog vaspitanja. Potvrdilo se to i u sredu.

Jer te večeri je otvoren trg koji ne samo da nije završen, već njegov izgled i funkcija nisu u interesu građana glavnog grada. O spomeniku Stefanu Nemanji rečeno je već sve. Da, zgrožen sam činjenicom da je Svetom Simeonu Mirotočivom iz ruku otet krst i bačen mu pod noge. Kažu, smetaće investitorima. Šta mene briga šta smeta nekom investitoru koji je sagradio zgrade u kojima je kvadrat stambenog i poslovnog prostora basnoslovno skup, a zemljište je dobio? To nije u interesu građana ovog grada i ove zemlje.

U interesu građana je da glavni grad ima železničku stanicu. Da na nju stižu i sa nje polaze vozovi. Beograd je verovatno jedini glavni grad u svetu koji nema železničku stanicu.

Okolne ulice u radovima, na raskrsnici Balkanske i Admirala Geparta jedva se može proći peške.

Ubeđen sam da ovo Beogradu ne rade samo iz svog sopstvenog materijalnog interesa. Te tipove Beograd nikad nije hteo. Nije ih hteo ni na onim izborima na kojima su osvojili vlast. Ne zato što su ih Beograđani hteli. Već zbog nezapamćene medijske blokade i satanizacije, neregularnosti na izborima, ali pre svega zbog toga što je tog dana polovina Beograda ostala kod kuće. I oni to znaju. Znaju da su tu samo sada i nikada više. Eto prilike da se osvete za prezir koji je Beograd uvek pokazivao prema njima.

I zato nije dobro ostati kod kuće. Kad ostaneš kod kuće, ostaneš i bez železničke stanice, možda i bez jednog mosta, bez drveća na Kalemegdanu, Košutnjaku. Bez prava da se normalno krećeš jer su ulice razrušene a radovi traju godinama...

Porodilje ostanu bez naknade, a resorni ministar umesto da se za njih bori, proglasi ih kolateralnom štetom.

Roditelji ostaju bez dece i unuka, mašu im sa skajpa i vibera. Otvaraju profile na društvenim mrežama i čekaju da deca postave fotografije, kako bi se pohvalili prijateljima.

Sve ti se to dešava kad ne izađeš iz kuće onda kad treba da na miran i legitiman način iskažeš svoju volju.

Kad ti se ne sviđa onaj koji mostove gradi, dobiješ onog ko mostove ruši.