GENERALE HVALA TI KO BRATU, IZVINI AL NISAM U TVOM RATU

Neki poznanici i prijatelji mi zameraju činjenicu da u svojim tekstovima i objavama imam običaj da opljujem ljude u danu njihove smrti ili neposrdno nakon toga. Uopšte nisam siguran da je izjava „o pokojniku sve najbolje“ proistekla iz hrišćanstva, al aj sad... Vidi, ako je neko u životu bio smrad i činio zlo, sama činjenica da je dobio titulu pok. i preselio se na onaj svet svakako ga ne amnestira. Smrad je smrad, živ ili mrtav, sve jedno, ono što je učinjeno onaj što je preminuo svakako neće popraviti. I uostalom aj da se dogovorimo. Iskreno, verujem da ja nemam neprijatelja, ali svakako da ima ljudi koji me ne vole. I bez obzira na činjenicu što ću se ja sa mojim prijateljem vrsnim kardiologom truditi da pomerim dan mog preseljenja na onaj svet, taj dan će doći. Zamolio bih ovom prilikom sve ljude koji misle da sam ja debeli advokatski smrad, ili recimo bot Janka Veselinovića i Dragana Đilasa, lažljivi, prljavi i pokvareni inteletualac, nemam pojma šta bi sve mogli o meni da kažu, stvar je dobre namere tog finog sveta. Dakle zamolio bi, da u slučaju da dočekaju dan moje smrti (što im ja iskreno ne želim), da tog dana pljuju po meni najžešće, kao nikad do tad. Važno je ostati dosledan, ali ne želim da me žale oni koji me mrze, niti da tri osobe koje će nadam se da me isprate na onaj svet, saučešće primaju od ljudi koji me ne vole niti poštuju.

Činjenica da pljujem ljude u danima nakon njihove smrti je verovatno prouzrokovana mojim osvešćenjem da ti ljudi postoje (ili da su postojali) a posebno me iritiraju idiotske objave na društvenim mrežama.

Poseban stepen nerazumevanja gajim prema generalima bivše JNA, a evo i zašto. Četrdeset pet godina, ili bar celu svoju dotadašnju karijeru uživali su u privilegijama društvenog položaja. Neću zamarati čitaoce teksta koje su to sve privilegije bile, jer spisak je predugačak. Uveravali su nas da „svi smo mi armija“, maltretirali na odsluženju vojnog roka, tražili da se hodnici u kasarnama bilstaju. Kleli se Titu u „bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti“, pevali idiotske partizanske pesme. Moj odnos prema JNA, najbolje bi se mogao opisati rečenicom Đoleta Balaševića u njegovom romanu „Jedan od onih života“. Prosto i jasno „odjebi JNA dosta je bilo, dao sam ti jednu dobru godinu života, najbolju možda“.

A onda se sve raspalo, kao mehur od sapunice, kad je pukla prva puška. I to da je neka puška, nego lovačka, a vlasnik joj je bio pridruženi član lovačkog udruženja iz Novog mesta u Sloveniji. E onda su neki generali junački prešli u nacionalne armije koje su napravile njihove nacionalne vođe, izdajući tako zemlju koja ih je iz ko zna koje vukojebine dovela u ogromne i luksuzne vile i stanove, dala novac, moć i ugled. Naravno da o njima mislim sve najgore. Ovi drugi, za koje bi tgrebao da kažem „naši“, ali eto među takvima, bojim se da nigde nema mojih, nastavili su da drve, nesposobni, ušuškani i zbunjeni. Nisu smeli ni umeli da objasne tadašnjem gospodaru svih Srba, da se rat ne može bez vojske dobiti, a da JNA u koju je ovaj do ludila verovao, nije kadra da ispuni taj zadatak. O ne, oni su ga slušali, ne bi li tako nastavili da uživaju u svim svojim privilegijama. Pustili su da nam jedva punoletna deca ginu od Janšinog lovačkog i vatrogasnog društva u Sloveniji, prema kojoj Srbija nije imala ama baš nikakvih pretenzija. A kasnije u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu... Gde su ti nesrećnici Srbe branili, tamo Srba više nema.

Pustili su tadašnjeg predsednika da zarati sa celim svetom i sa najjačim vojnim savezom. Ali naravno u tom ratu komandovali su iz dobro utvrđenih komfornih bunkera, dok su drugi ginuli za njihovu ideju izvršavajući njihova naređenja. Izgubili su rat, jer drugačije nije ni moglo. Sila Boga ne moli, niti poznaje.

Lepo mi se povraća od tvrdnje da je neki general spasio ogromnu količinu vojne tehnike i veliki broj vojnika. Od koga, ili još bolje za koga? Nisam ni jednog dana napustio Beograd u toku NATO agresije. Mogli su da nas sravne sa zemljom da su hteli i tome se ne bi mogle odupreti ni mnogo moćnije vojne sile od jadne i već uništene Srbije.

Nakon toga, dobili su presude od haškog tribunala. Naravno, jer su izgubili rat u koji su ušli, a istoriju pišu pobednici. Ne, ne smatram ih ratnim zločincima, jer sud koji sudi morao bi imati faktički legitimitet da izriče ovakve presude. Ali nije mi ih žao. Neka su pokusali bar deo čorbe koju su sami zakuvali. Žao mi je svih onih koji su bez razloga, kosti ostavili po gudurama bivše SFRJ, braneći neodbranjivo.

I zato zajebite sa „slava mu“. Jer na čemu mu slava? Možda je on u ljudskom smislu bio dobar čovek, komšija, prijatelj, rođak, stric... U vojno političkom smislu svi oni bili su obične strine, nespremni da za svoju ideju polože svoj život i time ispune zakletvu koju su dali.

Ne, u smrt su terali druge, ne mareći za njihove mlade godine. Važno je da su oni dočekali nezaslužene penzije i gotovo ceo svoj dugi život uživali u privilegijama...

Da apsurd bude kompletan, danas ga žale oni koji na neposredan ili posredan način podržavaju čoveka koji van svojih ustavnih ovlašćenja potpisuje nešto, protiv čega se general tobože ceo svoj radni vek neuspešno i preko tuđih leđa borio...