KOLIKO VAM JE DOSTA ROĐACI?

Voleo sam te odlaske u Sokobanju. Obično je to bilo nakon ispitnog roka, tako da je to bio nekad zasluženi a nekad nezasluženi odmor od pravne nauke. Cakin i moj odnos, bio je različit u različitim fazama života. Valjda to tako mora da bude, jer jebiga, kad sa samo jedanaest godina dobiješ ono što se po rođačkoj formaciji na srpskom zove maćeha, ne možeš baš da budeš oduševljen, jer si još uvek pod uticajem Pepeljuge ili Snežane. Ali, život piše romane. Danas kao odavno zreo čovek, nekako mislim da je Caka bila moj prijatelj i osoba koja je ostavila deo sebe u želji da ja postanem ispravan čovek, a svakako je ostavila deo sebe i u odrastanju moje dece, na čemu ću joj ja doživotno biti zahvalan.

 

Dakle, sada daleke 93-će, moj ćale, Cakin muž, bio je predsednik jedne od najlepših, ako ne i najlepše opštine u Srbiji. Zauzet po ceo dan. Vlada, Cakin jedini sin i moj mlađi burazer, imao je svoje zanimacije za vreme letnjeg raspusta, tako da je Caka volela moje dolaske. Uz kafu smo voleli da pretresemo sve tračeve u familiji, a familija kao i svaka druga, uvek u njoj ima baš čudnih likova. Jedan dan, Caka pegla i gunđa. Kaže, Braco bre nemam više pojma šta ću sa ovim tvojim ocem. Ne uzima platu u opštini, tu kaže volontira, a i dalje prima platu inženjera geologije u rudniku. I to razumem, kaže. Ali on neće da uzme ni nekakav funkcionerski dodatak na koji ima pravo, kaže to nije moralno. Stalno mora da bude lepo obučen a ja više nemam pojma šta da mu spremim i peglam, on neće ništa da kupi, nema para, žalila se Caka.

Da, oni su živeli skromno. Matori je imao lepu platu, ali to je bio jedini izvor prihoda, od toga je živelo njih troje. Sećam se da mi je taj njegov postupak odbijanja privilegije na koju po zakonu ima pravo, bio simpatičan, malo uvrnut, smešan, ali sam ga razumeo i divio se tom delu njegove ličnosti. Mnogo godina kasnije Branka je konstatovala da se deda, kako ga je zvala, nije resetovao za novo vreme. Slažem se, ali ne zato što nije umeo da se resetuje. Čovek koji je otkrio ogromna nalazišta uglja u Srbiji, vrlo je lako umeo da izračuna neki procenat za sebe. Mogao je, ali nije hteo. Znao je da su materijalne vrednosti prolazne i da mu ništa ne vrede sve pare ovog sveta, ako mu bilo koji od sinova postane recimo heroinski zavisnik, ili bahatom vožnjom skupog džipa ubije nekoga na pešačkom prelazu. Imao je ono što mu treba, a znao je da na onaj drugi svet, na kome je već više od sedam godina, ne može da ponese ništa.

 Setim se često ovog mog razgovora sa Cakom i njenog očaja, ali i ponosa i uvek se sa setom nasmejem. Bili su to neki drugačiji ljudi, ljudi koji su shvatali prave životne vrednosti.

Danas slušamo o privilegijama onih koji su na vlasti ili uz vlast. Nije više nikom bitno šta može da uradi za Srbiju, svi se pitaju šta mogu da urade za sebe i koliko će u nekom poslu biti „dobri“.

Ne shvataju, bahati i osioni, da život prolazi pored njih. Da novac kako dođe, tako i ode. Da daju loš primer svojoj deci i da se to neće dobro završiti.

Pre neki dan je Marinika Tepić uspela da pronađe republičkog javnog tužioca Zagorku Dolovac i tako opovrgne moje tvrdnje iz nekih prethodnih tekstova, da se radi o mitskom biću. Zagorka Dolovac zaista postoji. E sad, odmah nakon što je Marinika utvrdila nesporno postoijanje g-đe Dolovac, nastupio je problem.

Marinika Tepić želela je da joj uruči ugovor, koji navodno potvrđuje ozbiljne malverzacije u „Telekomu“, ali je ova odbila da taj ugovor primi, sa obrazloženjem da ne želi da se meša u politiku. Ovim je Marinika nesporno utvrdila dve činjenice. Zagorka postoji, ali Zagorka ne radi svoj posao.

Zadatak i posao tužilaštva je da od građana prima podatke i dokumenta koji ukazuju na postojanje nekog krivičnog dela. I tu nema politike. Tu ima samo obavljanja posla iz sopstvene nadležnosti.

Osim toga, ne verujem da Zagorka ne želi da se meša u politiku. U ovoj zemlji ne možeš da budeš ni zamenik predsednika mesne zajednice „Borča greda“, a da se ne mešaš u politiku, a da ne govorimo o republičkom javnom tužiocu.

Ne pada mi napamet da spomenutu gospođu optužim da pripada tipovima kojima nikad nije dosta materijalnih vrednosti. O tome ja nemam pojma. Ali ona svakako ne radi posao za koji je plaćena u interesu države i društva, u kome obavlja jednu odgovornu funkciju.

I na taj način ozbiljno svojim nečinjenjem, svesno ili nesvesno, podržava tipove koji ovu zemlju ozbiljno ekonomski uništavaju...